| Ja sam sin Mijata i Pauline Šerić. A Mijat Šerić je sa svojim "platonom", bijelim konjem i klompama bio jedan od "zaštitnih znakova" Modriče. Konj se zapravo zvao Miško ali mu je tata mijenjao imena kako je koje dolazilo u modu. Kada je modrička gimnazija dobila ima "Pero Kovačević", i Miško je postao Pero ( od milja: Perkan ). Ipak, najpoznatije mu je ime bilo Jogi po reklami za Yogi madrace. Pošto je 1950. bila sušna godina, slijedeću godinu su nazvali gladna godina. Tada sam ja rođen. I zaista sam bio gladan i te, a i mnogih drugih godina. Kada bi netko izjavio da je sit, ja sam ga molio da mi objasni što bi to značilo. "To ti znači da ne možeš više jesti". | | Profesor matematike i fizike Franjo Šerić | | | | E, tek tada mi ne bi ništa bilo jasno. Kako može biti da ne možeš više jesti ? Ja sam mogao uvijek. I tako sam ja živio u neznanju do 22. 12. 1959. godine. A toga dana sam kao uzoran đak imao čast ići u općinu na prijem kod predsjednika općine. Bilo nas je dvadesetak iz nižih razreda osnovne škole. Posjedali smo svi oko ogromnog stola a na stolu su bile neograničene količine svakovrsnih slatkiša: razne bombone, karamele, keksi, rahatlokum, naranče, .... Ja sam "forsirao" čokoladne bombone. "Tamanio" sam ih nemilice. I dok su nas "borci" zabavljali pričama u stilu "Mirko i Slavko", ja sam neprestano jeo. Džepove sam punio kada sam mislio da me nitko ne gleda. I nakon sat-dva, shvatio sam: sit sam ! | | Učiteljica mi je do kraja petog razreda bila Ilinka Leko, a nakon toga razrednik njen muž, Anto Leko. Kako se taj znao hvaliti ! A tek "maslati" ! | | Nakon drugoga gimnazije sam obolio od neke čudne bolesti. S vremena na vrijeme bih se osuo purpurno-crvenim osipom. To bi prošlo nakon 7-8 dana, a onda opet. Hod'o sam "po doktorima" od Vladete, preko Koče i Ede do raznih specijalista u Zagrebu. Svi su me gledali k'o čudo, a jedan me je sliko za svoju knjigu. U onoj lijepoj državi, nisam bio socijalno osiguran pa sam sve preglede morao plaćati. To je potrajalo do četvrtoga gimnazije, a tada mi je jedan "otorinac" pogledao grlo i zaključio da moram izvaditi krajnike. Kada sam ih izvadio, bolest je otišla "k'o rukom odnešena". Al' svako zlo za neko dobro. Kada su me na viziti vidjeli onako'g šarenog k'o poskok, odmah su me proglasili nesposobnim za "JNA" u mirnodopskom stanju. Hvala im. | | Bavio sam se raznim sportovima. Igrao stolni tenis, košarku, nogomet i gađao lukom i strijelom. | | Volio sam sve koji su me učili, i to je vjerojatno razlog da sam i ja postao profesor matematike i fizike. Završio sam PMF u Zagrebu. | | Presudnu ulogu u mome životu je odigrao Tomislav Ivančić (nesuđeni rektor zagrebačkog sveučilišta). | | Zaista je lijepo propovjedao. U jednoj je propovjedi rekao: " Ruku na srce, koliko njih je zaista moralo otići raditi u tuđinu? Ima li toga novca koji bi mogao platiti suze roditeljske prolivene za svojom djecom ? ... ". | | Nakon te propovjedi odlučio sam: kad završim studij, vratit ću se u Modriču. | | Kada sam se oženio, za moju ženu su govorili: "To je žena Franje Mijatovog". Ubrzo nakon toga počeli su za mene govoriti: "To je muž doktorice Ljerke". | | | | Bio sam razrednik mnogim generacijama. Svaka je po nečemu bila posebna, u nečemu najbolja. Svaka najdraža. Kada je zagrebačka matematička gimnazija imala 16 pretplatnika na Matematičko- fizički list, ja sam za modričku gimnaziju naručio 70 listova. I nikada ih nisam platio jer je te godine počeo rat. Sada su moji bivši učenici rasuti po cijelome svijetu i sa svih strana mi stižu vijesti o njihovim uspjesima. Da nije toga, ljepše bi čovjeku bilo čuvati ovce na Vlašiću nego raditi u školi. | | | | Silom prilika, radio sam u mnogim školama: U Modriči, Odžaku, Šamcu, U Zagrebu u školi za slijepe i slabovidne (u dva navrata), u školi za djecu oštećena sluha (centar SUVAG), u srednjoškolskom centru "Ruđer Bošković", u osnovnoj školi u Tuhlju, a danas radim u Srednjoj školi Krapina. Stanujem u Đurmancu, udaljenom od Krapine pet kilometara. Da ne bih plakao, počeo sam pjevati u kumrovečkome zboru (dok sam radio u Tuhlju), a sada pjevam u krapinskim "Ilircima" i zboru crkve Svete Katarine. | |
