Pero Mijić

         Nogomet je bio najpopularnija igra. Malo šira ulica ili neobrađena ledina, četiri kamena ili četiri školske torbe i toliko ili malo više igrača i – igra može početi. Igralo se "na male golove". Problemi su nastupili s "pravim" igralištem i velikim golovima. Nitko nije htio braniti. Dugo bi trajala nagovaranja dok netko ne popusti. A kada par puta popustiš, gotovo je. Ti si golman. Možeš se buniti, ponekad malo i zaigrati u obrani ali, zna se: tvoje je mjesto na golu. Poslije sam uvidio da su to bili oni najbolji među nama. Koji su voljeli i druge a ne samo sebe. Peru je bilo najlakše nagovoriti da brani. Za drugu stranu je branio Mido i igra je mogla početi. I oba su golmana poslije postali dobri slikari.

          Peru sam upoznao u drugom razredu gimnazije kada se, zbog lakšeg putovanja iz Čardaka, prepisao iz gradačačke gimnazije u modričku. Malo tko je u razredu znao da Pero crta jer je bio povučen i nenametljiv.

         Nakon završene gimnazije i studija u Zagrebu, Pero se požurio oženiti. Zaposlio se u ženinim rodnom kraju ali mu se naziv "dotepenec" nije previše dopadao. A tim nazivom su u Zagorju "domaći" nastojali uvrijediti one koji su se odnekud, silom prilika, doselili u njihov kraj. Naši bi Muslimani za takve rekli: "muhadžiri". To je, vjerujem, bio glavni razlog što se Pero sa svojom ženom vratio u rodni kraj. A kad je već bio pomislio da je "svoj na svome", rat ga je opet vratio na početak. Opet je "dotepenec" u Vrbovcu i nastoji postati "domaći".

         Pošto mi Pero nije dozvolio da o njemu pišem detaljnije ( "Dosta su slike. Iz njih se vidi najbitnije", rekao mi je ), njegovu službenu biografiju može se naći u knjizi "Čudo hrvatske naive". Za samo par godina slikanja u Hrvatskoj Pero je postao zapažen, i uvršten u tu knjigu.

         Ja nisam osoba koja bi mogla mjerodavno prosuditi vrijednost nečijih slika pa ovdje iznosim svoje osobno mišljenje. Tko je doživio da mora prodati kravu koja ga je godinama hranila i čuo njezino mukanje kada su je odvodili, tko je uhvatio pogled krupnih, vlažnih očiju, posljednji puta uperen u štalu u kojoj ostaje njezino tele, u Perinim slikama će naći utjehu, toplinu i blaženi mir. Zbog toga mnogi vole njegove slike. Ni sam im ne zna broja, koliko ih je otišlo na sve strane svijeta. Dospjele se na sve kontinente osim, možda, na Antarktiku. Srećom, neke slike njegova žena nije dala prodati, niti onda kada im je svaka kuna trebala "k'o oči". Zato sada svaki gost, a puno ih svrati do Pere, može uživati u njegovoj kući kao da je posjetio uglednu galeriju.

         Nije Pero samo sanjar koji od poteškoća bježi u svoj virtualni svijet. On je i praktičar koji je sebi uspio "naslikati" pravu kuću u kojoj sada živi.

Kliknite na željenu fotografiju da biste je dobili u većem formatu!