Modriča, krajem lipnja 1936. godine

Dugačka se cesta zmijoliko otegnula. Ona me vodi u Modrič, koju se ne može iz daljine ugledati. Ukazuje se samo planina – prvi obronci Majevice. Najprije se bregovi modre, a već uskoro zamjećuju se konture drveća i žutina dozrelih usjeva. Još uvijek nema samoga mjesta. Na lijevo se pružila cesta uska, ravna kao pogled oka, a s obje strane red ponosnih jablanova. Ako bi pošao njome, došao bi u ženski samostan "Dolorosu". Davno su već minula sela Crkvina i Miloševac, gdje žive pravoslavni. Minule su i grupe zamazane dječurlije koja pozdravlja živo, iskreno i u jedan glas sa "dobar dan !" veseleći se što je konačno stigao posljednji dan škole. I učiteljica, mlada djevojka s trajnom ondulacijom i smiješkom na licu, provezla se je na biciklu. Velika je školska zgrada zakračunata i pusta. Ona će prospavati svoj obligatni dvomjesečni san.

Cesta se na jednom mjestu neznatno uzdiže, cakle se lokve vode koja je ostala od jutrošnje kiše. Kraj ceste pase čopor ovaca, a na njoj je grupa djece, dječačića od 6 do 7 godina; svi su jednako slabunjavi, jednako zamazani i pohabani, zablaćeni i obrasli kosom. Plašljivost se neka zrcali u njihovim očima. i, kad je na njih upereno staklo fotografskog aparata, čudeći se mnogo, pitali su oni:

-Šta je to, bolan ? Kakva škatulja ?

Najmlađi se balavčić, s divljinom u očima, preplašio i pobjegao preskočivši nisku tarabu.

- Hej, Momire ! – zvali su ga.

- A, jok ! – dovikuje taj. Ne ću da me čova skljuka u tu škatulju !

Motreći ovu djecu, koja nijesu niti vična niti im je poznat bolji život od ovoga skakutati po prašini, jesti zajedno s vrapcima dozreli dudov plod i žute kruške, dolazi čovjeku osjećaj – kako je i ovo jedan važan problem između tolikih drugih, kojega bi također trebalo riješiti. Ali – kako ?

Sav je vidik zaklonjen zelenilom. Na brijegu, koji nije viši od sto metara, rukom bi ga misliš mogao dohvatiti, redaju se šljivici i trešnjaci. Sve u dugim pravilnim redovima. Još se ne vide kuće, nego tek toranj crkveni. Iznenađuješ se stoga, kako si najednom zapao među dva reda kuća. Pod brijegom, pod samim briježnim lukom, prostro se gradić Modriča, lijepa, romantična i čista bosanska varošica, s dvije hiljade stanovnika, u kojoj je izvrstan okrijepljujući zrak i bistra pitka voda.

Nema mnogo znamenitosti u ovom simpatičnom mjestu. Sve tri vjere jednako su zastupane. Ovdje živi marljivi župnik i iskreni hrvatski rodoljub Frano Junić. Postoji i "Hrvatska čitaonica" u kojoj se pije dobra bosanska kava i čita jedini primjerak "Jutarnjeg lista". Imade i ženska zanatska škola, zatim osnovna, te pošta i telegraf na kojima su natpisi pisani latinicom prvenstveno.

         Ono što je možda za slikovitost jedne bosanske čaršije neizbježno, jesu žene pod feredžom, stare hadžije, koji su doduše rijetko posijani, zatim sama čaršija sa tipičnim starim ćepenecima, dućančićima slupanim od grubih dasaka. Oni su kao za okladu u primitivnosti savršeni. Ali su veoma interesantni ti dućančići. U njima je polumračno, sive police prepune su svačega. Najviše malovrijednih sitnica koje su išle nekad a danas se slabo traže. Čaršijski zanatdžije ovdje još uvijek ne shvaćaju ukus "modernog" vremena. Oni su u tvrdoglavosti postojani i poštuju običaje svojih čestitih otaca. Dočim se već u Sarajevu i Banja Luci ovaj dio čaršije sa starim ćepenecima nalazi u agoniji, ovdje se to ne može reći i pored toga što se posljednjih godina podižu upravo arhitektonski lijepe i suvremene kuće, staro shvaćanje je na visini.

         Kavane su pohabane prostorije iskrivljenih stijena i pune dosadnih muha. Ali te muhe ne znače ništa. Spokojstvo je krasno obilježje ljubitelja kave i oni je srču, pod turbanima sjedeći na klupama u originalnim pozama, sa toliko upravo graciozne bezbrige, da bi, evropejac neki naišavši – obolio od živčane bolesti.

         Kavane u Modriči su omiljena sastajališta. I veoma su zanimljive. Najviše ih je pohabanih. Uđete i promatrate: trošne stijene raspucane i oblijepljene slikama koje su davno isječene iz nekih bezimenih časopisa. Muhe su zbog redovite ljetne osvete ove slike iscifrale svojim poznatim točkicama. Ovo su, dakako, muslimanske kavane. U njima su drveni klimavi stolovi i škripavi stolci. Njišu se spokojno na njima tjelesa besposlenih trgovaca, majstora i potepuha. Pijuckaju oni kavu; pljuckaju. Lica su njihova smirena. To treba naglasiti. Jer, isticanje toga nije tek šablona danas već mnogih izvještaja o Bosni. To je fakat u kojeg treba dublje zaroniti. Značajna je ta mirnoća stoga, što se muslimani rijetko tuže na život. I ne plaču na krizu, pa bilo im upravo i najgore. U Modriči je ovo naročito upadljivo. Lijepo je to mjestance puno tišine i ta tišina ga izdvaja od drugih. I čistoća – opet to treba reći – daje mu prednost pred drugima. U Bosanskom Šamcu, - neka mi se na zamjeri – odmah na ulazu osjeća se neki čudan vonj o kojemu nije moguće pohvalno se izraziti. Mislim da je čistoća najvažnija osebina koja će privući turiste i kod čovjeka stranca ostaviti lijep dojam. Bosanskim vlastima preporučuje se, da se postaraju neka bi se to postiglo. Jer ne košta mnogo. A puno će se time dobiti.

         Cesta je ravna i upravo zove. Idemo cestom. Okolica Modriče je planina na kojoj je najviše rodnih zelenih voćnjaka. Imade tu šljive najviše. Zatim dolazi trešnja. U trešnjacima je tek zamrla pjesma. A prije dva tri dana čuo se je turobni pijev marljivih berača:

         "Urodiše trešnje u trešnjiku,

         do večeri poljubit ću diku ... "

         Staze i stazice krivudaju. Treba se uspinjati. Onda opet dolazi strma silazna staza. Priroda je lijepa i čovjek se pretvara u pjesnika. Zaboravlja jade i upija okom zelenilo, pliva po tom mirisnom uzduhu, širi ruke i – htio bi poletjeti. Htio bi rukom segnuti s vrha na vrh. Eto, tako je to, nekako slično. Lijepo, upravo romantično. Ne da se putniku rastati. Pa motreći duge redove obranih trešnjevih stabala, dolazi misao na vrijeme cvijetanja.

         - Kako si se osjećao kada su cvale trešnje ? – pitam mlada seljaka.

         - He ! Udisao sam miris i mislio: kako ću si nabavit paklić duvana.

       Ej, Bosno moja ! Da nije tog prokletog čibuka i žutog fildžana, ne bi li bolje bilo?

—————☼☼☼—————

Napomena: Moj slijedeći dopis bit će o autoru ovoga članka, Ivi Balentoviću!

                                                               Franjo Šerić.