U Modriči mi je ostalo sve što sam bio prikupio o Julijanu Jeleniću. Meni su ostala samo sjećanja o tome. Pošto sam građu o Julijanu Jeleniću prikupljao 1981. godine, možda neću biti dovoljno precizan u navođenju podataka.

Za Julijana Jelenića sam saznao posve slučajno.

   Uočio sam da su skoro svi navodi dokumenata u obje knjige vezani za neki od radova Julijana Jelenića. Pošto je prošlost Modriče bila povezana sa starim gradom Doborom i franjevačkim samostanom, svoja traženja sam usmjerio na franjevce, posebno bosanske. Pregledao sam sve "Serafinske perivoje" ( i kada su mijenjali svoj naziv ) i kopirao sve što sam našao o Modriči. Nije toga bilo mnogo. A onda sam u jednome broju pronašao kratku vijest iz Modriče: " U Modriči je mladu misu održao Julijan Jelenić... ". Prilično me začudilo zašto bi mladu misu držao u Modriči. Nikada nisam niti u modričkoj crkvi u nekoj propovjedi, niti na vjeronauku kod župnika Mije Thona, niti u školi, niti bilo gdje do tada čuo za Julijana Jelenića. A ako bi se Modriča mogla nečim ponositi, onda bi to u prvome redu bio on. Odmah sam pogledao u "Enciklopediju Jugoslavije" i pročitao da je Julijan Jelenić rođen u Riječanima kod Modriče.

   Bio sam presretan kada sam to otkrio. Ujedno sam bio i razočaran odnosom Modričana prema njemu.

   Ponovno sam pregledao sve "Serafinske perivoje" ali sam sada tražio sve što sam mogao o Julijanu Jeleniću. Kopirao sam sve što sam pronašao. A pronašao sam mnogo.

   Neki su mi članci bili posebno dragi. U izvješću s neke prigodne proslave u gimnaziji, u članku piše da je pjesmicu u originalu na francuskom jeziku deklamirao Julijan Jelenić. Prvi put sam pročitao nešto o njegovim intimnim problemima u članku "Nešto sitnježi iz moje budimpeštanske bilježnice". U članku "Dalmacijom i Jadranskim morem" piše o raspravi koju je u vlaku vodio sa suputnikom u vezi zahtjeva za autonomijom dijela Hrvatske. Da sam tada pažljivije pročitao članak, mogao sam znati da će kad-tad doći do "balvan-revolucije" koja nas je tako neugodno iznenadila. Vrlo slikovito je obrazložio svoje stajalište: " Vi, koji svoju cijelu jabuku čuvate samo za sebe, htjeli biste da našu jabuku zajednički podijelimo".  Dakle, već na samom početku dvadesetoga stoljeća pisao je o onome što nas je zadesilo na kraju. U članku o Mandaleni Pereš-Vuksanović kratko je opisan, između ostalog, život u franjevačkom samostanu u Modriči i jedne modričke obitelji, obitelj trgovca Stjepana.

   Nakon jedne i pol školske godine provedene u Zagrebu, vratio sam se u Modriču. Osnovna škola u Modriči je imala sačuvan najstariji dnevnik u kome sam pronašao, među ostalima, upisanog i Marka Jelenića. Uz odlične ocjene, na kraju je navedena napomena: Zbog izuzetne nadarenosti Marko Jelenić je odabran da školovanje nastavi u samostanu u Tolisi. Ime Julijan je dobio kasnije, kada je ušao u novicijat. U isti je dnevnik upisan i modrički pjesnik Avdo Karabegović – Hasanbegov. Njemu je pred Gimnazijom u Modriči bio podignut spomenik.

   Iako su Riječani od Modriče udaljeni samo sat hoda, nije bilo lako preko brda dolaziti u Modriču. Za jačih zima, vukovi su se spuštali sve do grada. Zbog toga su mnogi učenici napuštali rodno selo i odlazili "trbuhom za kruhom". Za blagoslov kuća, župnik je od moga tate posuđivao konja i na njemu odlazio u obilazak kuća u Riječanima. Putovanje kolima je trajalo tri puta dulje jer je kolski put bio zaobilazan. Vjerujem da se dječak Jelenić preporodio kada je stigao u Tolisu. Nažalost, nikada nisam stigao obići samostan u Tolisi da vidim što bih tamo našao. I kada je napustio Tolisu, Jelenić se tamo vraćao ljeti za vrijeme odmora.

   Svoje kolege u Srednjoj školi u Modriči sam zainteresirao za Jelenića tako da je kolegica koja je predavala povijest prijavila jednoga učenika za smotru "Znanost mladima" s radom vezanim za Julijana Jelenića. Naša je škola svake godine odlazila na "Sajam knjige" u Beograd. Mene je od sajma više zanimao obilazak antikvarijata. Tamo sam nalazio dosta knjiga koje su me zanimale, po vrlo povoljnim cijenama. Tako sam  pronašao subotički kalendar "Nova revija" u kojem je bio Jelenićev rad "Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutka bosanske Vikarije". Moja je radost bila tim veća što "Novu reviju" nisam uspio pronaći u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici.

  A onda se dogodilo ono čemu sam se nadao svo vrijeme. U Modriču se vratio sa studija mladi daroviti povjesničar. Odmah je dobio posao i podršku da organizira izdavanje knjige o povjesti Modriče. Bilo mi je drago kada me je pronašao i zamolio da mu posudim sve što sam prikupio u Zagrebu. Pregledao je sve i bio oduševljen. Kao i ja. Napokon su se pojavili mladi ljudi, bez predrasuda, koji će se odužiti Julijanu Jeleniću i dati mu zasluženo mjesto u rodnome kraju.

  Novaca nije nedostajalo i knjiga "Hronika Modriče" je brzo bila gotova. Kvalitetu je jamčila ekipa stručnjaka koja je stajala iza cijeloga projekta. Mladi je povjesničar bio nagrađen mjestom asistenta u Sarajevu. Meni je vratio sve što je od mene posudio a u znak zahvalnosti poklonio mi jednu "Hroniku Modriče". Kada sam pregledao knjigu, uvidio sam da su sve moje nade bile samo snovi naivca. Jelenića spominju jako često, ali samo kada bez njega ne mogu jer citiraju njegova djela. A u članku "Značajni Modričani" nema niti pomena o njemu. Ali su zato  kao značajne naveli ljude čiji značaj nije sezao niti do granica vlastitog dvorišta. Za doktora povjesnih znanosti, dekana fakulteta, sveučilišnog profesora i akademika – nije bilo mjesta. Iako je prije toga zaslužio mjesto u "Znamenitim i zaslužnim Hrvatima", "Enciklopediji Jugoslavije" i "Leksikonu pisaca Jugoslavije", nije zaslužio mjesto u "Hroniki Modriče". U Modriči mi je ostalo i nestalo preko tisuću naslova, a ove knjige mi je najmanje žao.

   Nisam uspio pronaći časopis "Dušobrižnik" u kome bi trebalo da je objavljena propovjed Julijana Jelenića na njegovoj mladoj misi. Navodno je to objavljeno u 1908. godištu. Tome godištu u Sveučilišnoj knjižnici nedostaju neke stranice pa to tamo nisam pronašao. U samostanu u Krapini sam našao godišta i prije i poslije toga, ali to ne.

   Nadam se da je ipak iza nas vrijeme kada se nije smjelo spominjati da je netko svećenik i da će biti prilika da čujemo više i o Julijanu Jeleniću. Obitelji Jelenić nose još i prezime Nikić tako da ljudi iz Riječana ne znaju za Julijana Jelenića ali znaju za Marka Nikića. Tko bi želio o njemu saznati više može, osim u već navedenim knjigama,  pronaći u "Franjevačkom vjesniku" 38/1931. izvještaj sa pokopa, nekrolog i portret. Kratka autobiografija se nalazi u "Hrvatskoj prosvjeti" 6/1919.

   Danas, kada spomenem da sam iz Modriče, neki se sjete ulja "Optima" i modričke rafinerije nafte. I to je sve. Modriča nije ni po čemu drugome ni bila poznata. Ja se nadam da će se ipak nekada znati da je u Modriči bio jedan od prvih franjevačkih samostana, crkva svetog Ilije koja je svojevremeno bila najveća crkva u Bosni, i da se u najmanjem selu kraj Modriče rodio najznačajniji čovjek toga kraja: fra Julijan Jelenić.