| Ivo Balentović | | ( 1913. – 2001.) | | | | | Prošloga ljeta je u rodnoj Županji preminuo pisac Ivo Balentović. Iako je objavio dvadesetak knjiga, kao i većina književnika – vjernika, bio je uporno prešućivan. "Odradio" je 5 godina tamnice poslije drugog svjetskog rata. Presuda: klerofašist. A taj rat je proveo u Bugarskoj u hrvatskom poslanstvu. Uglavnom je prevodio s bugarskog kako bi naše čitatelje upoznao s bugarskom kulturom, posebno literaturom. Pisati je počeo kao reporter "Jutarnjeg lista" kada je imao dvadesetak godina. Prvi roman, "Život za opanke", objavio je 1936. godine. Od tada je stalno prisutan u mnogim časopisima sve do kraja drugog svjetskog rata. Poslije toga je postao "sam svoj majstor". | | Prvi put sam saznao za njega kada sam tražio građu o Mati Blaževiću. U Gradskoj knjižnici u Zagrebu našao sam njegovu knjižicu "U sjeni zaborava". Tom je knjižicom pokušao otrgnuti od zaborava Matu Blaževića, šamačkog književnika i Josipa Lovretića, svećenika i etnologa. Općenito, Ivo Balentović je mnogo pisao o drugima i pomagao koliko god je bio u mogućnosti. ¨Dao je tiskati dopisnice s likom Mate Blaževića i na njima se javljao svojim mnogobrojnim prijateljima ( desno je kopija te dopisnice ). Josip Lovretić je svoju svećeničku službu okončao u Čardaku. Ivo Balentović se pobrinuo i za uređivanje njegovog groba, kada je od svih bio zaboravljen. Dio teksta koji se odnosi na to kopirao sam iz spomenute knjižice. |  | | Zbog zdravlja svoje kćerke, Ivo je preselio u Umag. Ali, srce mu je ostalo u Slavoniji. I Bosna mu je bila draga. Mnoge njegove priče vezane su za Bosnu. Često je biciklom išao do Orašja i Bosanskog Šamca. | | 
| | | | U njegovome članku u "Jutarnjem listu" nalazimo jedinstven opis Modriče prije drugog svjetskog rata. I baš zbog toga članka, kada sam 1982. godine u "Glasu koncila" vidio prikaz knjige "Kronika mrtvog doma" od Ive Balentovića, naručio sam knjigu od autora i usput ga pitao da li je on autor članka u kojem je opisana Modriča i autor knjižice o Mati Blaževiću. Odgovorio mi je potvrdno i bio je sretan kada je čuo da se u Šamcu ipak zanimaju za Matu. Tako je počelo naše dopisivanje koje je neprekidno trajalo sve do njegove smrti. Dva puta smo se sreli. Prvi puta sam ga posjetio u prosincu 1992. godine, kada sam bio u izbjeglištvu u Istri. On je tada odlučio da po svaku cijenu pronađe meni i mojoj ženi posao u Umagu. Nije mogao znati za sramnu uredbu po kojoj liječnici iz Bosne nisu tada mogli dobiti posao u Hrvatskoj. Drugi puta smo se vidjeli kada je pozvao moju ženu i mene u Umag i s nama obišao školu i Dom zdravlja. Upoznao nas je s ravnateljima u nadi da ćemo ostati u Umagu. Ali, nas je život odveo drugim smjerom. | | | | U Da bi pomogao mladim, neafirmiranim piscima, koji zbog svojih stavova nisu mogli objavljivati tekstove u drugim časopisima, Ivo Balentović je počeo izdavati časopis "Susreti". Svi oni su tu dobili svoju priliku. Tu je Ivo pisao o zaboravljenim književnicima ( Z. Remeta, A. Nametak, Đ. Vilović, V. Grmović, M. Blažević, Musa-Ćazim Ćatić, ... ) | | | | Ovdje sam napisao o Ivi Balentoviću uglavnom ono što se ne može naći na drugim mjestima. A u "Hrvatskom biografskom leksikonu" ili "Maruliću" broj 5/2001. možete naći ono što je službeno o njemu zapisano. Tim je prikazima najveći nedostatak što je toplina njegove duše ostala sakrivena. | |
