UVOD U ZAVRSNICU KONTINUITETA VELIKOSRPSKOG PROGRAMA REALIZACIJE “VELIKE SRBIJE”

   Odlukom Berlinskog kongresa 1878. knezevine Srbija i Crna Gora postaju nezavisne drzave. Znatno su povecale svoj teritorij, dok je pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine dobila Austro-Ugarska. Dakle, Srbija je 1878. zaustavljena na Drini. Godine 1908. Austro-Ugarska vrsi aneksiju Bosne i Hercegovine cime je stvorena mogucnost povratka ovog prostora u krug srednjoeuropske civilizacije kojem je i pripadao prije turskog osvajanja koncem XVI stoljeca.

   Nakon atentata na nasljednika carskog prijestolja Austro- Ugarske monarhije Franju Ferdinanda, u Sarajevu, 28.06.1914.g. od strane jednog od vodja organizacije “Mlada Bosna” Gavrila Principa, Austro-Ugarska je Srbiji navijestila rat, koji se, kako je poznato, razvio u I svjetski rat s velikim i tragicnim posljedicama.

   I kao prije rata, tako i tijekom, Srbija iskazuje aspiracije za pripajanje krajeva van Srpske knezevine, odnosno Kraljevine. Rat i zavrsnicu, Srbija je vidjela kao najzgodniju priliku za prosirenjem teritorija i svoje srbijanske uprave nad hrvatskim, crnogorskim, makedonskim, vojvodjanskim i slovenskim zemljama - pripajanjem Srbiji.

   Pocetkom 1918. godine u Zagrebu je osnovano Narodno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba, a to su pretezito podrucja sadasnjih drzava Republike Slovenije, Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine, pokrajine Vojvodine i dijela Republike Crne Gore. Cilj ujedinjenja je bio stvaranje slobodne, neovisne i demokratske drzave. S tim ciljem hrvatski Sabor jednoglasnom odlukom 29.X 1918. godine raskida sve dotadasnje drzavno-pravne sveze s Austro- Ugarskom, te Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju sa Rijekom, kako se je nekad zvala, proglasavaju neovisnom drzavom prema Ugarskoj i Austriji. Istodobno je hrvatski Sabor odlucio da ta hrvatska drzava pristupa u zajednicku Drzavu Slovenaca, Hrvata i Srba, priznavajuci postojece Narodno vijece, kao vrhovnu vlast u novoosnovanoj drzavu, a predsjednika toga vijeca Antona Korosca, biraju za predsjednika te drzave. Tako je istoga dana u hrvatskom Saboru proglasena Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj je glavni grad bio Zagreb. Zadacu vlade obavljalo je Predsjednistvo Narodnog vijeca Slovenaca, Hrvata i Srba. Vlada je odmah imenovala Zemaljske vlade, a ove su imenovale opcinske odbore Narodnog vijeca.

   U Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, djelovalo je Zemaljsko vijece koje 1918. godine prerasta u Zemaljsku vladu. Ovaj najvisi organ vlasti u prijelaznom razdoblju odigrao je povijesnu ulogu nastavka kontinuiteta drzavnosti Bosne i Hercegovine.

   Zahvaljujuci tome, srpski agitatori upuceni iz Srbije nisu unatoc jakom pritisku uspjeli izdvojiti pojedine enklave, odnosno cijelu Bosnu i Hercegovinu pripojiti Srbiji.

   Vladu “narodnog vijeca” u Zagrebu, priznala je vlada Kraljevine Srbije. Na sastanku predstavnika ovih dviju vlada u Zenevi, donesena je 9. IX 1918. godine Zenevska deklaracija kojom se obadvije strane obvezuju da obavljaju poslove svaka na svome drzavnom podrucju.

   Medjutim, 25. i 26. XI 1918. godine nedemokratskim odlukama prikljucene su Kraljevini Srbiji Vojvodina i Crna Gora. Sile Antante pozurivale su vodece politicare Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba na ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom cineci ujedno pritiske na Hrvatsku i Sloveniju obecanjima njenih dijelova teritorija Italiji i Srbiji.

   Kako bi sprijecili daljnje ugrozavanje opstojnosti hrvatskog naroda, izradjen je “Naputak” o ujedinjenju koje je bilo uvjetovano ravnopravnoscu i zahtjevom da o svemu odlucuje Ustavotvorna skupstina dvotrecinskom vecinom. Usljed opce situacije i uz manipulacije beogradskih velikosrpskih krugova srpski kralj, bez ikakovih uvjeta, proglasava 1. prosinca 1918. godine ujedinjenje Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u zajednicku drzavu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovo ujedinjenje hrvatski Sabor nije potvrdio, sto znaci da se Hrvatska i njen narod nasao mimo svoje volje u sastavu novoproglasene drzave.

   Prakticirana politika nove drzave na svim razinama ukazivala je da je rijec ne o ujedinjenju nego o pripojenju. Tako je ukinut hrvatski Sabor, i hrvatska Zemaljska vlada. Srbi s Beogradom kao centrom i s monarhom Srbinom drze gotovo svu politicku birokraciju, a i 80% casnika su Srbi. U istom nacionalnom omjeru je i policijski aparat dok u tajnim sluzbama nije bilo drugih jugoslavenskih naroda. Velikosrpska elita uz oslonac na dvor, vojsku i policiju uvodi velikosrpski unitaristicki poredak.

   Uz gubitak drzavnosti Hrvati su bili, jednako kao i drugi nesrpski narodi, izvrgnuti odnarodjivanju i onemogucavani u politickom, gospodarskom i kulturnom razvoju.

   Izmedju 1918. i 1921. godine ideoloske borbe beogradskih centralista i hrvatskih (kon)federalista sve su zucnije. U obrani svoje cjelovitosti i opstanka hrvatski narod se najvise okupljao oko Hrvatske republikanske seljacke stranke - HRSS koju predvodi Stjepan Radic (kasnije HSS), te Hrvatske stranke prava (HSP).

   Kao hrvatski odgovor na velikosrbijansku koncepciju i nerijeseno hrvatsko pitanje Radiceva HRSS je, povodom izrade prvog ustava Jugoslavije, 1921. godine izradila svoj nacrt Ustava neutralne seljacke republike Hrvatske. Po tom ustavnom nacrtu Republika Hrvtaska bi bila u konfederaciji s ostalim jugoslavenskim drzavama ili posve samostalno. Vec u kolovozu 1921. S. Radic na celu Hrvatsko narodnog bloka objavljuje Memorandum u kojem istice kontinuitet hrvatske drzavnosti, samoodredjenja “hrvatskog naroda i hrvatske drzave protiv tiranije beogradske vlade”, koja je nijekala prava hrvatskom narodu na njegov gospodarski, kulturni, politicki i nacionalni identitet.

   Sve vece nezadovoljstvo Hrvata sprecavano je represijama i mnogim ubojstvima. Kako bi sprijecili koristenje Srba u Hrvatskoj za provodjenje srbijanskih politickih ciljeva, dolazi do stvaranja Seljacko-demokratske koalicije (SDK) 1927. godine izmedju HSS i Samostalne demokratske stranke (SDS), najznacajnije politicke stranke Srba u Hrvatskoj.

   Kakvo je tada stanje u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca govori i Rezolucija III kongresa Komunisticke partije Jugoslavije, odrzanog u Becu 1926. godine. (Po broju zastupnika za Ustavotvornu skupstinu 1920. godine KPJ je izborila trece mjesto, ali joj vladajuci rezim zabranio rad, i ona je djelovala ilegalno).

   Dakle clanovi nekadasnjih socijaldemokratskih stranaka, ujedinjenih 1919. u Socijalisticku radnicku partiju Jugoslavije, nazvanih od 1920. godine Komunisticka partija Jugoslavije, u svojoj Rezoluciji iz 1926. konstatiraju slijedece: ”Jugoslavija je mnogonacionalna drzava u kojoj se srpska nacija javlja kao vladajuca. Imperijalisticki rezim vladajuce srpske burzoazije zasnovan je na politici nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iscrpljivanja nesrpskih nacija. Nacionalno ugnjetavanje se manifestira u raznim oblicima: lisavanje politickih i gradjanskih prava, parceliranje pokrajina, privilegiran polozaj Srba u vojnom i birokratskom aparatu, zabrana upotrebe maternjeg jezika, zatvaranje i zabranjivanje nacionalnih skola, nasilna kolonizacija. mnogo jace poresko opterecenje nesrpskih oblasti (...). Imperijalisticka politika vladajuce srpske burzoazije izazvala je sasvim opravdano silno nezadovoljstvo kod svih nesrpskih nacija. I to nezadovoljstvo doslo je do izrazaja u formiranju nacionalnih pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Vojvodini i Crnoj Gori...”

   Hegemonizam i centralizam srbijanskih krugova koje provode na cijeloj teritoriji Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kralj, radikali Nikole Pasica, vojska, policija i tajne sluzbe velikosrpske kamarile kulminaciju postize ubojstvima hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Naime, 20. VI 1928. godine izvrsen je atentat u Narodnoj skupstini u Beogradu. Ubijeni su zastupnici HSS-a Pavle Radic i Djuro Basaricek, tri su zastupnika ranjena, od kojih predsjednik HSS-a Stjepan Radic podlijeze ranama i umire 8. kolovoza 1928. godine.

Ovakav parlamentarni i politicki obracun, jedinstven u Europi i svijetu, u Hrvatskoj je dozivljen kao napad na cijeli hrvatski narod. Uslijedile su demonstracije protiv tiranije, ubojstva demonstranata od strane zandara i policije, ranjavanja, uhicenja. Zastupnici SDK odbijaju odlaziti u Narodnu skupstinu u Beograd i daljnju suradnju s politickim strankama koje podrzavaju srbijansku hegemoniju.

   Nakon trazenja promjene Ustava, federativnog uredjenja drzave i autonomije Hrvatske slijedi zavodjenje diktature kralja Aleksandra. Godine 1929., 6. sijecnja kralj Aleksandar ukida Ustav, raspusta Skupstinu i uvodi samovlasce poznato kao sestosijecanjska monarhofasisticka, velikosrpska diktatura. Drzava je 3. listopada prozvana Kraljevina Jugoslavija, koja je podijeljena na devet banovina, pretezno sa srpskom vecinom, cime je hrvatski etnicki i povijesni teritorij bio raskomadan. Strogo se zabranjuje spominjanje narodnog imena, isticanje zastava i drugog znakovlja, uvedena je cenzura, poostreni su zakoni i uvedene nove mjere represalija. Zavladalo je okrutno vojno- policijsko nasilje i bezakonje, donose se brojne smrtne presude nad nesrbima a posebno Hrvatima. Ubijanja i utamnicenja politickih neistomisljenika sve su brojnija. Uz ekonomsko, povecava se politicko emigriranje, narocito iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Makedonije. Uz vojsku i policiju, monarhisticki velikosrpski teror s narocitom okrutnoscu provode clanovi cetnickih organizacija i udruzenja, koja nastaju u skoro svim gradovima monarhisticke Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i dakako u Srbiji i Crnoj Gori.

   Kao odgovor na brojna velikosrpska nasilja, dolazi do protuaktivnosti svih nesrpskih naroda na teritoriju Jugoslavije. Tako je 1929. godine osnovana ilegalna organizacija “Ustasa - hrvtaski oslobodilacki pokret”, s dr. Antom Pavelicem na celu, a s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske drzave, dakako, izvan Kraljevine Jgoslavije.

   Pod pritiscima javnosti, napose zbog otpora Hrvata, vracen je Ustav i dozvoljena obnova stranackog zivota i parlamentarno odlucivanje, ali nije promijenjeno stanje diktature jer je kralj i dalje imao vrhovnu vlast. Umjesto apsolutistickog rezima po obliku hegemonistickog jugounitarizma i po sadrzaju velikosrpskog hegemonizma Seljacko-demokratska koalicija dr. Vladka Maceka predlaze federalizam. Kao odgovor na ovaj hrvatski prijedlog, rezim uhicuje V. Maceka i zatvara na tri godine.

   Simbol i glavni nositelj velikosrbizma apsolutisticke monarhije integralnog jugoslavenstva bio je kralj Aleksandar. Kralj je ubijen 1934. godine, u Marseilleu, prigodom boravka u Francuskoj.

   U Jugoslaviji je pojacana protuhrvatska represija, ubojstvima, ranjavanjima, zatvaranjima, gospodarskim iscrpljivanjem. Hrvtasko pitanje postaje najvazniji problem zemlje, u kojoj hrvtaski nacionalni otpor jaca u sveopci narodni pokret.

   Knez namjesnik Pavle Karadjordjevic, koji vlada u ime malodobnog kralja Petra II, napusta stare saveze s Francuskom, Cehoslovackom i Rumunjskom i sve se vise povezuje s nacistickom Njemackom i fasistickom Italijom. Predsjedniku tadasnje jugoslavenske vlade dr. Milanu Stojadinovicu prigodom posjete Njemackoj i Italiji obecaju pomoc Hitler i Musolini. U Beogradu je uveden nacisticki nacin pozdrava.

   Kako ne bi doslo do raspada monarhisticke Jugoslavije usljed jacanja hrvatskog narodnog pokreta i zaostravanja medjunarodnih prilika u Europi u kojoj se nazirao rat, doslo je do pregovora izmedju vladajucih vrhova centralisticke Jugoslavije i hrvatske demokratske oporbe. Vec 26. kolovoza 1939. godine je sklopljen “Sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske”, popznat kao sporazum Cvetkovic-Macek. Ovim Sporazumom kojim su ostale banovine i dalje bile podvrgnute organima centralne uprave, jedino Banovina Hrvatska dobija zasebnu bansku upravu, svoj Sabor te zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Time su nasuprot dotadasnjeg drzavnog i nacionalnog unitarizma, tj. velikosrpskog hegemonizma, postavljeni temelji slozene ili federalne drzave.

Sa sjedistem u Zagrebu, Banovina Hrvatska je sastavljena od ranije Savske i Primorske banovine te kotara Dubrovnik, Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica. podrucje sjeverozapadne Bosne (nekadasnje Turske Hrvatske) ostalo je u Vrbaskoj banovini, prostoru koji je kao teritorijalno-upravna jedinica, od svog osnivanja 1931., de facto bio beogradska ekspozitura posebne paznje i ulaganja s ciljem ekspanzije velikosrpskih planova prema zapadu.

   Sporazum Cvetkovic-Macek je imao protivnike i u Hrvatskoj i u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Celnici ustaskog pokreta su ovaj Sporazum smatrali izdajom ideje o stvaranju Hrvtaske kao samostalne drzave i doprinosom jacanju nepozeljne monarhisticke velikosrpske Jugoslavije. Sve izrazeniji muslimanski pokret i njihovo vodstvo u vecini je protiv Sporazuma, trazeci formiranje zasebne politicko- teritorijalne jedinice u svojim povijesnim granicama.

     Uspostavi Banovine Hrvatske najvise su se suprotstavile sve srpske stranke, nacionalisticke i velikosrpske organizacije i udruzenja, vojska i pravoslavna crkva, smatrajuci postojanje Banovine Hrvatske opasnoscu za srpstvo i opstanak velikosrpske drzave Jugoslavije. Kroz pokret “Srbi na okup” nositelji velikosrpske ideologije traze formiranje jedne upravne cjeline pod nazivom “Srpske zemlje” koju bi cinile banovine Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska, dijelovi Banovine Hrvatske u kojima Srbi cine vecinu, kao i oni krajevi za koje Srbi smatraju da im iz geostrateskih i politickih razloga trebaju pripasti.

   Pocetak Drugog svjetskog rata 1. rujna 1939. g. ubrzao je dogadjanja na Balkanu, posebno poslije potpisivanja trojnog pakta izmedju Njemacke, Italije i Japana, i kasnijeg pristupa Madjarske, Slovacke i Rumunjske 1940. g. Poslije Bugarske, Trojnom paktu, u ozujku 1941. godine pristupa i Kraljevina Jugoslavija. Poslije vojnog udara u Beogradu usmjerenog od dijela proengleski ali i protuhrvatski orijentiranih srpskih politicara, Hitler, zajedno s Talijanima, Madjarima i Bugarima pristupa komadanju Jugoslavije. Ponudu od Njemaca da bude na celu izdvojene i osamostaljene Hrvatske Macek odbija. Nakon rasula jugoslavenske vojske koja je pokazala svoju obrambenu nesposobnost, kukavicluk i izdajnistvo u trenutku kada nesrpski narodi Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Muslimani, Albanci, Nijemci, Madjari i drugi nisu imali interesa da brane ovu nasilnicku tvorevinu, kralj s vecim brojem clanova vlade bjezi u inozemstvo 15. IV 1941.g. General Milan Nedic zajedno s mnogim drugim srpskim generalima predaje u zarobljenistvo citavu armiju ne opalivsi gotovo ni metka. Nakon sloma i okupacije Kraljevine Jugoslavije, njezin teritorij je najvecim dijelom podijeljen izmedju Talijana, Nijemaca, Madjara i Bugara, a dio pripojen Albaniji.

   U Zagrebu je 10. IV 1941. godine proglasena uspostava Nezavisne Drzave Hrvatske, na cijem celu se nalazio dr. Ante Pavelic. Time je novostvorena hrvatska drzava raskinula svoje drzavnopravne veze s monarhistickom Jugoslavijom koja je za hrvatski narod bila prisilna tvorevina. U sastav NDH, uz ranije podrucje Banovine Hrvatske, usao je preostali dio Bosne i Hercegovine i Srijema, i otoci Hvar, Brac, Pag i Peljesac.

   Pored ustroja civilne vlasti unutar 22 velike zupe s 141 kotarom, istodobno je ustrojena vlast ustaskog pokreta po modelu nacisticke Njemacke i fasisticke Italije. Tako se dogodilo da je NDH tijekom svog postojanja prihvatila politicku i vojnu praksu totalitarnih fasistickih drzava Europe, koja se zasnivala na represivnoj vlasti, od koje su osim Zidova, Roma i Srba stradali brojni Hrvati, koje je taj rezim smatrao svojim protivnicima.

    Predstavnici velikosrpske ideologije, u doba sloma Kraljevine Jugoslavije nastavili su djelovati u vise pravaca, ali najrazornije kroz Srpski cetnicki pokret, odnosno Cetnicki nacionalni komitet osnovan 1941.g. na Ravnoj gori. Glavni ideolozi Cetnickog ratnog komiteta su Dragisa Vasic i Stevan Moljevic, kojih se drzavotvorna misao temelji na kontinuitetu velikosrpstva: jednoj drzavi, jednom suverenitetu, s lozinkom Srbi na okup. Dakle, Jugoslavija je shvacena kao velika Srbija “bez osvrtanja na legitimne interese drugih naroda Jugoslavije, s iznimkom Slovenaca, s kojima Srbi nemaju razlicite interese, jer nisu pomijesani i nemaju zajednicku granicu”.

   Kao ilustraciju velikodrzavnog programa S. Moljevica od 30.06.1941.g. “o granicama, drustvenom uredjenju i spoljnoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji posle drugog svjetskog rata” dajemo detalj iz izvornika cetnicke arhive iz Vojno istorijskog instituta u Beogradu: ...”Srbija ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive” a kao podlogu razgranicenja nudi “preseljavanje”. Zauzima se za izlazak Srbije na more, prema nacrtu I. Garasanina. Hrvatsku svodi na krajeve oko Zagreba. U okvire “zapadne srpske oblasti stavlja, uz Vrbasku banovinu (sj.zap. Bosnu), sj. Dalmaciju, “srpski dio” Like, Korduna, Banije i dijela Slavonije sa tzv. lickom zeljeznickom prugom od Okucana preko Sunje do Kostajnice. Tu jos ulazi srez Bugojanski, opcine Livno, Sibenik, Skradin, Knin, “srpski dio” opcine Drnis, Vrlika, dio sinjskog sreza, srez Benkovac, Biograd na moru, tako da granica ide Velebitskim kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, opcine Gospic, Licki Osik i Medak, opcine Dabar, Skare i Vrhovine, u srezu Ogulinskom opcine Dreznicu, Gomirje, Gornja Dubrava i Plaski, cijeli srez Vojnic, Vrginmost, Glina, u Petrinjskom srezu opcine Blinja, Grdusa, Jabukovac i Sunja, srez Kostajnicki, u srezu Novska opcine Jasenovac i Vanjska Novska, srez Okucani, Pakrac, dio sreza Pozega, srez Daruvar, Grubisino Polje i Slatina, srez Derventa i Gradacac. U ovu oblast razume se ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica”. I dalje zakljucuje: “Za ovu zapadnu srpsku oblast koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo podrucje Sipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Sibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zastite izlaska na more”. Unutar sjevernih granica ovakove Srbije ukljucuju se srezovi Vukovar, Ilok, Sid, Vinkovci, Mirkovci, Novi Jankovci.

   Po projektu Momcila Nincica iz 1943.g., ministra kraljevske vlade u Londonu, granica izmedju Hrvatske i Slovenije trebala bi biti na rijeci Kupi, Sloveniji bi trebala pripadati Istra s Rijekom, a Srbiji Dalmacija, Lika, Kordun, Banija i Slavonija, tako da bi se Hrvatska svela na 5-6 manjih zupanija zagrebacke oblasti.

   Srbi koji su tijekom rata 1941.-1945., a posebno u posljednje dvije godine u sve vecem broju pristupali Titovoj partizanskoj narodno-oslobodilackoj vojsci, rat protiv okupatora dozivljavali su vise kao rat protiv Hrvatske a manje kao borbu protiv stranih armija. Jer rat se de facto vodio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dakle na teritoriju Nezavisne Drzave Hrvatske, protiv koje i na cijem teritoriju ratuju i njihovi suplemenici cetnici.

   Tako se iz dva pravca provodio velikosrpski program iz 1941., a on je glasio: “zaposesti na karti oznacenu teritoriju, ocistiti je pre nego se itko pribere od svih nesrpskih elemenata”. Izvrsavanjem na najbestijalniji nacin “ciscenja zaposednutih teritorija” nestala su cijela sela i tisuce civila Muslimana i Hrvata u istocnoj Bosni oko Drine, u centralnoj Bosni, u Hercegovini, u sjeverozapadnoj Bosni, u Pounju, Dalmaciji, Lici, Slavoniji... Pucanstvo na prostoru NDH, posebno hrvatski domoljubi iz svih drustvenih slojeva, nasli su se u procjepu izmedju hrvatske drzave koju su zeljeli i rezima kakav nisu htjeli ni odobravali, poglavito sto je ustaski rezim u potpunosti ovisio od fasistickih rezima i okupatorskih vlasti Njemacke, Italije i Madjarske, kao njegovih zastitnika. Tako se tijek usmjeravanja hrvatske politicke aktivnosti nasao s jedne strane u rukama ustasa, a s druge strane u rukama komunista, sto je podvojilo pucanstvo NDH. Partizani, Srbi i Hrvati, koje organiziraju komunisti u ratnim zbivanjima II svjetskog rata, stavljaju sebi za cilj oslobadjanje Jugoslavije, sa parolom da ce svaki narod biti slobodan u okvirima saveza nacionalnih drzava. Doprinos pobjedi antifasisticke koalicije u II svjetskom ratu nezamisliv je bez aktivnog ucesca oko pola miliona Hrvata, Muslimana i drugih nesrpskih naroda, a sto se inace od srbokomunistickih autora tijekom komunisticke Jugoslavije nastojalo zanijekati. Zavrsni i po svojim razmjerima nenadoknadiv udarac najvitalnijem dijelu hrvatskog naroda zadala je novoformirana jugokomunisticka vojna vlast umorstvima tisuca hrvatskih domoljuba i najobicnijih civila na masovnim stratistima od Blajburga i Maceljske sume do stotina mjesta zlocina diljem novoformirane Narodne Republike Jugoslavije. Bio je to drugi pravac udara na hrvatski narod. Po zavrsetku rata, 29. XII 1945. godine proglasena je Federativna Narodna republika Jugoslavija. Rukovodece duznosti u novom sustavu preuzimaju clanovi vladajuce Komunisticke partije. Drzava je centralizirana sa svim glavnim sluzbama u Beogradu.

   Iako je u Titovoj Jugoslaviji proglasena ravnopravnost svih naroda i narodnosti u duhu “bratstva-jedinstva”, Srbi i dalje dobijaju najodgovornije funkcije od vrha do nivoa najnizih oblika kontrole, te kroz armiju, policiju odnosno komunisticku partiju odredjuju “moralno-politicku podobnost” svakog gradjanina socijalisticke Jugoslavije, i u skladu s njihovom ocjenom mjesto svakog gradjanina u drustvu. U projektu zagovornika ukidanja republika a to znaci i republickih granica, Bosna i Hercegovina je trebala ilustrirati to ostvareno bratstvo-jedinstvo a posebno kroz stvaranje jugonacije, tj. jugoslavena. Biti “jugoslaven” u Bosni i Hercegovini, a tako i u drugim republikama i autonomnim pokrajinama, znacilo je visi stupanj pripadnosti ondasnjoj socijalistickoj Jugoslaviji.

    Jugoslaven kao legalizirana nacionalna odrednica uz postojece nacije, iz kojih se jugoslavenstvo umnazalo, u biti je bio perfidni oblik sirenja velikosrpske ideje.

   Jugoslavija kao ultracentralisticka drzava totalitarnog komunistickog sustava isla je putem neminovnog raspadanja bez obzira na nominalnu formu federacije. Nakon sloma “Hrvatskog proljeca” 1971.g., donesen je 1974. svojevrsni konfederalni ustav Jugoslavije, kojim se pokusalo zastititi teznje nesrpskih naroda odnosno republika i pokrajina za politickom, gospodarskom i nacionalnom ravnopravnoscu. Ipak, ovaj projekt nije mogao biti proveden u djelo zbog odnosa snaga u tadasnjoj Jugoslaviji, u kojoj su citava armija, policija, UDBA, diplomacija, Savez boraca NOR-a bili spremni zgaziti sve one koji bi pokusali transformirati Jugoslaviju u konfederaciju ili savez drzava.

   Poslije Titove smrti 1980.g. kada Jugoslaviju vodi kolektivno Predsjednistvo, napukline versajske tvorevine sve su izrazenije. U rusenju federacije u kojoj svaka nacionalna jedinica trazi put prema cistim racunima, pojavljuje se iz krugova beogradskog gradskog saveza komunista - Slobodan Milosevic. Bilo je to u vrijeme kada se probudio cijeli istocni svijet, vrijeme uoci pada komunizma, ujedinjenja Njemacke, sloma SSSR-a. Upravo u toj politickoj klimi s elementima demokracije Milosevic je ozivio velikosrpski koncept koji svoje korijene ima u XIX stoljecu.

   Pojavom Slobodana Milosevica na celu srbijanske populisticke scene, zapocet je srpski put o navodnom spasavanju srpskog naroda od ugrozenosti na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru. Platformu za put kojim ce krenuti cjelokupan srpski narod napravila je grupa akademika Srpske akademije nauka i umetnosti. Taj projekrt ciljeva srpskog nacionalizma poznat je kao Memorandum SANU iz 1986.

   Memorandum SANU je u biti kompilacijska sinteza programa velikosrpskog imperijalizma Vuka Karadzica “Srbi svi i svuda”, preko Nacertanija I. Garasanina, cetnickog programa S. Moljevica i kraljevske vlade M. Nincica te projekta Konstantina Fotica s njegovim Memorandumom protiv federalistickog ustroja Jugoslavije iz 1945.g.

   Memorandum SANU je na tragu velikog drzavotvornog programa. On planira “uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio”. Politicki projekt S. Milosevica potpuno ce se poklopiti sa pojedinim tezama iz Memoranduma SANU, kao i vokabular dominantnih pojava dirigiran propagandnom masinerijom u medijima i “dogadjanju naroda” - mastodonskim rafalnim mitinzima. U ovaj slijed valja spomenuti i 1981. godinu kada je zapocela kosovska kriza, koja je nazvana “kontrarevolucijom albanskih separatista”.

   Godina 1985. bila je zapravo uvod u konflikt srbijanske politicke elite s onom iz zapadnih republika. S. Milosevic izbija na celo Centralnog komiteta saveza komunista Srbije, a Kosovo postaje egzistencijalno pitanje srbijanske politike. Tvrda pobjednicka linija unutar Saveza komunista Srbije uvodi masovnu politiku odnosno populizam, u kojem su indikativni bili porast nasilja i sve rastuci srpski nacionalizam. Pocelo se sa “cistkama” u neostaljinistickom stilu unutar srbijanske, kosovske i vojvodjanske partijske strukture, a sve s obrazlozenjem potrebe “jacanja jedinstva”. Milosevicu ce - narod - biti najomiljenija rijec, koju ce on od 1987. uvesti u dnevnu politiku. Na proslavi ustanka naroda Srbije, u Pozarevcu, 07.07.1988. Milosevic govori da Srbija ulazi u XXI st. boreci se za “teritoriju, jezik pa i slobodu”. Nakon velikog intevjua u NIN-u od 02.07.1988. krenula je provala naroda u politiku ili “radjanje naroda”. Poceli su brojni mitinzi. Preko narodnih masa, neki poput Solevica, cijelo ljeto od grada do grada dizu politicku temperaturu; masa vice, nosi parole, trazi ostavke. Rukovodstvo Srbije “postuje volju naroda” koji trazi uklanjanje “nepravdi prema Srbima i Crnogorcima”. Politicka kamuflaza upotrebe dirigiranih masa se nastavlja, a Milosevic postaje karizmatska osoba, autoritarni populist, rusitelj avnojevske jugoslavije i Ustava iz 1974.g.Milosevoc “misli kao sto narod misli i djeluje kako narod hoce” komentari su nekih zapadnoeuropskih medija. Vrhunac uspona na srbijansku populisticku scenu, uz nazocnost svih najvisih predstavnika republika Jugoslavije, Milosevic postize na proslavi 600 godisnjice Kosovske bitke (ustvari poraza srpske vojske 1389.). U svom poznatom gazimestanskom govoru Milosevic kombinira socijalisticku retoriku s nacionalizmom i pravoslavljem, kosovski mit i potrebu povratka srednjovjekovne srpske drzavnosti. U ovom govoru najavio je izmedju ostalog i ovo “Sest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oruzane, mada ni takve jos nisu iskljucene”(...) Ovo je u stvari bila prva javna otvorena prijetnja ostalima u Jugoslaviji. Godine 1989. Milosevic je “voljom naroda” izabran za predsjednika Predsjednistva Srbije, a okruzuju ga srbijanski politicki jastrebovi iz redova dakako Saveza komunista Jugoslavije.

   Nakon ulicnih “dogadjanja naroda” odnosno mitingaskog rusenja partijskog i politickog vodstva u Kosovu i Vojvodini, srpskim autonomnim pokrajinama, te u Crnoj Gori, srpski politicki vrh, uz nevidjenu medijsku kampanju, obracunava s protivnicima neocentralisticke Jugoslavije. Ostricu napada okrece prema Sloveniji i Makedoniji a posebno prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vojska i policija koja je prakticno u potpunosti u rukama i pod kontrolom Beograda odnosno srpskih i prosrpskih kadrova je toboze neutralna. Sve je uigrano. Srbijanska inteligencija predvodjena vecim brojem beogradskih knjizevnika na celu sa Dobricom Cosicem i Matijom Beckovicem daje svoj doprinos, zapjenjenoj srpskoj ulicnoj masi i politickim skorojevicima, izborom populistickih poruka i slogana o “ugrozenosti Srba”, “rascjepkanosti Srbije”, “potrebi istorijskog ujedinjenja srpskog naroda i svesrpskih zemalja” itd.

   Srpska pravoslavna crkva budjenje pravoslavne svijesti, nakon njenog zamiranja medju Srbima zbog ateisticke svijesti i antireligioznog raspolozenja 1945.- 1980., pocinje “svetosavljem” i nosenjem “mosti” cara Lazara diljem Srbije i preko njenih granica u Bosni i Hrvatskoj. Crkveni sluzbenici i velikodostojnici sve su cesci govornici na populisticko-crkvenim proslavama s retorikom koja je u suglasju s memorandumskim programom, upotrebljavajuci mitologiju srpskog srednjovjekovnog carstva.

   Jedno od najprepoznatljivijih karakteristika srpskog populistickog pokreta 1988/89.g. je ocrnjivanje drugih i masovna proizvodnja odnosno prepoznavanje “neprijatelja” Srbije, srpskog naroda, srpstva.

   Uz Milosevica, u kojem je srpski narod prepoznao svog “vozda”, te srpsku pravoslavnu crkvu koja vrsi svetosavsku obnovu, knjizevnike i medijske zastupnike srpskih narodnih interesa, mitinzi ciji organizatori u stilu estradnih menadzera imaju svoju dvogodisnju turneju uz cijelo mnostvo lokalnih vodja, izbacuju na povrsinu i dvojicu glasnogovornika velikosrpskih opcija - Vuka Draskovica i Vojislava Seselja. Oni su, svaki u ime svoje opozicione stranke, jedan na celu Srpskog pokreta obnove a drugi Srpske radikalne stranke, glavni politicki tumaci volje sluzbene srbijanske politike. Pokrecuci mase s politickom mitologijom u lovu na neprijatelje, obecavajuci ulicnim masama po srpskim gradovima, ali i Srbima van Srbije uspjehe i pobjede, te veliku Srbiju od Virovitice do Karlobaga,unistenje genocidnih Hrvata i fundamentalistickih Muslimana. Tumace ulicnim masama, da je Makedonija juzna Srbija, Crna Gora geografsko-klimatski pojas dijela Srbije, a Bosna i Hercegovina da je oduvek bila srpska. Sa Slovencima se priprema obracun istjerivanja iz Jugoslavije. Fiksirajuci tako objekte agresije, koji su krivi za sve nedace u kojima se Srbi nalaze, i od kojih su ugrozeni, izvrsena je masovna psiholoska mobilizacija svih Srba. Srpska masa je homogenizirana i pripremljena za ono o cemu sanjaju svi iracionalni srpski ideolozi, politicari i casnici tijekom proslih 150 godina, dakle, Veliku Srbiju.

   Realizaciju srpskih snova iz glava vlastodrzaca i ulicnih zapjenjenih masa izvrsit ce, u ime “ugrozenog vaskolikog srpstva”, a tko drugi do srbijansko-crnogorska Jugoslavenska narodna armija. No prije je jos obavljen posao unutar Srbije i pokrajina. U veljaci 1989. ugusen je strajk rudara u Kosovo, u Beogradu je organiziran miting s 1 milijun ljudi. Milosevic uzavreloj masi obecaje listu krivaca i hapsenje, u ime Socijalisticke Republike Srbije. Hapsenja i brutalnosti specijalaca su na Kosovu ionako svakodnevica Albanaca.

   Drzavni terorizam Srbije na Kosovu se nastavlja, Srbijanska Skupstina ukida postojanje Skupstine Kosova kao odgovor na albansku Kosovsku Deklaraciju. Novopostavljena vlast na Kosovu ima sve prerogative okupacije: vrse se nasilja, hapsenja uglednih Albanaca, cistke u javnim glasilima. Izvrsena je napokon javna blokada Kosova. Pokret za Srbiju trazi oduzimanje drzavljanstva Siptarima. Pokusava se ukinuti nastava na albanskom jeziku.

   Uz autonomiju Kosova Srbija ukida i autonomiju Vojvodine.

   Srpska pravoslavna crkva nijece autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve kao i kasnije odvojene Crnogorske pravoslavne crkve. Kilibardin federalni koncept Crne Gore sa Srbijom, Milosevic provodi uz crnogorske komuniste mladje generacije. Ocekivano politicko-mitingasko finale trebalo se poslije Ljubljane, sto su slovenske vlasti sprijecile, dogoditi se i u Zagrebu. Od prvog dana poslije 8. sjednice CK SK Srbije (1987.g.) vodi se protiv Hrvatske bjesomucni medijski propagandni rat. Osnovni cilj je prekrajanje granica. A Bosni i Hercegovini se “antibirokratskom revolucijom” srpskih masa pripremao poseban plan ekspanzionisticke, garasaninsko-milosevicevske politike. Od afere “Agrokomerc”, kojom je trebalo politicki i gospodarski unistiti prevlast Muslimana u sjeverozapadnoj Bosni u odnosu na bosanske Srbe, koji su tu vlast uzurpirali jos od formiranja Vrbaske banovine u Kraljevini Jugoslaviji, a posebno u komunistickoj Jugoslaviji. Bosnu i Hercegovinu, koja se uvijek nalazila kao prva na spisku strateskih i imperijalnih planova agresivne srbijanske politike, nastojalo se sada oslabiti u svim segmentima politickog i javnog zivota. Tu je ulogu najprofesionalnije obavljala srbijanska sluzba bezbednosti cijelom lepezom svojih javnih i tajnih mogucnosti. Navodna ugrozenost Srba u Bosni, uz one na Kosovu i one u Hrvatskoj, mogla se rijesavati samo radikalnim promjenama granica i podjelom BiH. Kao i svugdje u Jugoslaviji srbijanska politika ima i u Bosni sljedbenike i njihove vodje koji ce povesti srpski narod “da ispravi istorijske greske i spasi Srbe od muslimanskih fundamentalista i ustasa”. Bit ce to po vokaciji i profesionalnom i mentalnom sklopu onaj svijet koji je primjerice najslicniji vodji srpske “balvan revolucije” u Hrvatskoj, Jovanu Raskovicu, ili bosanskom kolovodji Radovanu Karadzicu. Njih dvojica ce povesti, svaki u okvirima svoje srpske stranke, u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, svoju srpsku “igru” sa zajednickim ciljem: pripajanjem velikih teritorija, “zapadnih Srpskih zemalja”, fantomskim republikama “Srpskoj Krajini” i “Republici Srpskoj”. Nacin formiranja takvih drzava dirigiran je i razradjen u svim elementima u Beogradu, zajedno s filijalama u Kninu i Banja Luci.

   Put u demokraciju kojim su krenule sve istocnoeuropske zemlje koje su se oslobodile sovjetskog komunistickog vojno-policijskog zagrljaja nakon sloma komunizma, i kojim je takodjer krenuo najveci broj zemalja i naroda Jugoslavije je zaustavljen. Kao navodni spasitelji raspada Jugoslavije u ime Srbije i ugrozenog srpstva krenuli su iz Beograda i svih jugokasarni - tenkovi. Najprije se ta vojska ko bajagi postavlja “izmedju sukobljenih strana”, a zatim vrlo brzo stupa u otvorenu sluzbu onih ciji su uvijek i bili.

   Sjeverozapadna Bosna je najduze bila van aktivnih ratnih zbivanja. Za mnoge neupucene prostor sjeverozapadne Bosne se nalazio pod srpskom upravom u kojoj se manje-vise nista nije dogadjalo.

  A onda se saznalo. Naime, saznalo se da je Zapadna Bosna kraj u kojem su izvrseni najveci i najmonstruozniji zlocini nad Hrvatima i Muslimanima. Najzapadniji dio sjeverozapadne Bosne, Bihacka “zasticena zona” sada je centar svjetske medijske i vojne pozornosti onih koji su participirali u ovaj ratni projekt unistenja Bosne kao stare drzave i onih koji vjeruju u konacnu pobjedu civilizacijskih demokratskih pravila zivljenja na ovoj zemlji.

   Dakle prostor sjeverozapadne Bosne je podrucje na kojem bi trebalo biti i zaustavljeno iracionalno ponasanje natopljeno mrznjom. Mrznja nije donijela miran san o Velikoj Srbiji, a niti srecu srpskom narodu koji je poveden obecanjima onih koji su im dijelili oruzje, a ne posao i zaposlenja. Bol, patnja, ponizenje, izgon, smrt koju su velikosrpski projektanti nanijeli Muslimanima i Hrvatima polako se i u sve vecim razmjerima vraca obiteljima izvrsitelja i podstrekaca klanja, silovanja i pljacki. Iako je strasno dugo trajalo, ipak su u cijelom svijetu jasno prepoznali zlocince i zrtve, agresore i branitelje. Zna se ´ko je razorio gradove, unistio svetinje, pokrao dobra, pobio ljude. Zna se sto se dogodilo u sjeverozapadnoj Bosni, a ako se jos ne zna, ova knjiga bi trebala pomoci da se sazna istina.