Povijesni prikaz Bosanske Posavine

  Bosanska posavina na prostoru velicine oko 2650 cetvornih kilometara obuhvaca devet opcina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modricu, Orašje, Brcko i Gradacac (Tramošnicu). Ove opcine cine prirodni prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubocca do Brckog, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pucanstvo. Sebe su nazivali Posavcima.

Kao podrucje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska posavina oduvijek je predstavljala jednu kulturno-povijesnu i gospodarski zaokruženu cjelinu hrvatskog naroda.

Ovdje je ljudski život zapoceo još u neolitsko doba, na brežuljcima uz rijeke, bavljenjem lovom i ribolovom, zahvaljujuci u prvom redu Usori, Ukrini, Savi, Bosni i njhovim pritokama bogatima ribom, te šumama s dovoljno divljaci. Najstarije naselje iz tog doba su Vignjišta, s podrucja sela Kužnjace kod Modrice.

Prve ozbiljnije tragove civilizacije pocinje bilježiti dolazak Rimljana na ova podrucja: poceli su graditi putove, veca urbanija naselja, za gradnju koriste kamen i opeku, putovima kroz Posavinu povezuju svoje dvije provincije.

Hrvati pak na prostor današnje Bosanske posavine doseljavaju u VII. stoljecu, 626. godine poslije Krista.

Za vrijeme vladavine Kulina bana Bosnom u X. stoljecu Posavina nije bila u sastavu Bosne. O ovome postoje izvorni dokumenti, kao i dokument kojim Kulin jamci Dubrovcanima slobodu trgovanja po Bosni, koji izvorno glasi:

"U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja ban bosanski Kulin prisezaju (prisežem) tebe kneže Krvašu i vsem gradam dubrovam pravi prijatelj bili i pravu vjeru, dokolje sam živ. Vsi Dubrovcane kire hode po mojemu vladanj trgujuce, gdije si kto krevat, godi si kto mine, pravov vjerov i pravim srcem držati je bez vsakoje zledi razvije što mkto, da svojov voljom poklon, i da im ne bude od mojih cest - nikov sile, i dokolije u mene bude, dati im savjet i pomoc, kakore i sebe, kolikore, bez vsega zloga primislja. Tako mi Bog pomagaj i se sveto evandjelie."

Iz 1244. god. postoji pisani trag o Posavini ("Terra Tolys", o zemlji oko rijecice Tolise), a 1324. godine spominje se Nenavište, prostor s obje strane rijeke Bosne. Prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanic (1353.-1391.) pripaja Posavinu Bosni, a u svojoj povelji spominje župu Jakeš i župu Modricu. U 15. stoljecu Bosanska se posavina ponovno prikljucuje svojoj matici Hrvatskoj u okviru Ugarske, i ovo povijesno stanje zadržat ce sve do 1536. godine, kada i ona pada pod tursku okupaciju (Bosna je pala 1463. godine, dakle punih 73 godine prije).

Iz turske vladavine vrijedan je spomena dokument zvan "Ahdnama", što znaci "Vladarska povelja". Naime, godine 1463., zauzevši Bosnu, sultan Mehmed smatrao je da je potpuno osvojio bosanske zemlje, pa te godine Bosnu proglašava Sandžakom sa dijelom u Vrhbosni. Na molbu franjevca Andela Zvizdovica sultan je, prije nego se zaputio natrag u Carigrad i prije nego je imenovao Mehmedbega prvim sandžakom u Bosni, izdao glasovitu Ahdnamu, kojom je katolicima jamcena sloboda vjere. Prije turskog osvajanja Posavine, na ovom je prostoru bilo osam velikih franjevackih samostana. Turci su ih, sve do jednog, porušili.

Prema turskim defterima (popisima) iz XVI. st. spominje se Nenavište kao naselje napušteno od katolika Hrvata. Tako župu Nenavište, zapravo podrucje bivše župe Nenavište, "Terra Tolys", Turci pretvoriše u Gradacacku nahiju (Gradacac i Šamac). Drugi, veci dio Posavine nalazio se u Derventskoj nahiji (Derventa, Odžak i Bosanski Brod). Od vecih sela spominju se krajem XVI. stoljeca Dubovac, Korace, Foca, Dubica i Plehan, te rijeke Sava, Ukrina, Velicanka, Živanjska, Lješnica i Markovac. Treci dio Posavine (Brcko, Dubrave, Zovik, Ulice, Breške, Drijenca i Skakava) nalazio se u Tuzlanskoj nahiji.

Nakon dogovorenog mira 1719. godine izmedu Turske i Austrije utvrdene su granice Posavine, koje su trajale sve do 1939. godine. U ratnom razdoblju 1788.-1792. godine Turci su ponovno protjerali Hrvate katolike iz Posavine, s razlogom da ne bi, navodno, pomagali Austrijance. Ipak se Hrvati poslije primirja vracaju na svoja stoljetna ognjišta. Bosanska je posavina 1831. godine izazvala posebnu pozornost turskih vlasti. Tada su, pod vodstvom Husein bega Gradašcevica, dragovoljci porazili tursku vojsku na Kosovu i u Travniku. Sljedece godine Turci su ipak suzbili pobunjenike.

Utjecaj hrvatskog preporoda (1850. god.) osjetio se i u Bosni i Hercegovini. Svesrdnu su im pomoc u tome pružili oci franjevci. Posebno se isticu fra Ivan Jukic i fra Martin Nedic iz Tolise. Fra Ilija Starcevic u Tolisi osniva i prvu pucku školu u Posavini; knjige nabavljaju iz Broda na Savi (Slavonski Brod).

Godine 1862. i 1863. muslimani, protjerani s podrucja Užica i Šapca zbog sukoba Srba i Turaka, naseljavaju podrucja Bos. Šamca, Orašja i Brezova Polja. Hrvati katolici velikom dušom i srcem primaju prognanike na svoja podrucja.

Slabljenje turske vlasti dovodi tadašnju Europu pred tzv. "istocno pitanje", do želje velesila da podijele tursko Carstvo. Tako se na medunarodnom kongresu u Berlinu, 1878. god, sredivanje politickih prilika u Bosni povjerava Austro-Ugarskoj. Ovime Bosanska posavina ponovno dolazi u dodir s Hrvatskom, pogotovo jer je u toj državi prije imala svoju autonomiju.

Tako 1878. godine Austro-Ugarska zauzima Bosnu i Hercegovinu. Svojom vojskom ušla je upravo kroz Posavinu iz pravca Brckog, Šamca i Broda. Unosi novu civilizaciju, drugu kulturu, zapravo europski duh u bosanske, gospodarski i duhovno opustošene krajeve. Odmah pristupa izgradnji mostova, putova, suvremenih gospodarskih objekata, škola, bolnica, željeznickih kolodvora, vodovoda - prestižnih zgrada, kazališta, pa i muzeja. Spomenut cu samo Zemaljski muzej, koji zaprema 25.000 cetvornih metara prostora, a cine ga mnoge zbirke: povijesne, etnografske, biološko-arheološke..., sve uredene prema najsuvremenijim muzeološkim nacelima. Muzej je danas jedan od najljepših na Balkanu, pa i u Europi. Spomena je vrijedno i osnivanje Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" 1902. godine. Ovo je Društvo u Bosanskoj posavini ubrzo naišlo na plodno duhovno tlo i dalo solidne rezultate u opismenjavanju naroda i širenju kulture.

Nezadovoljni pripajanjem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, Srbi 28. lipnja 1914. godine cine atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Bio je to povod za oružani napad Austro-Ugarske na Srbiju, cime dolazi i do Prvog svjetskog rata (1914.-1918.). U ratu sudjeluje i veliki broj vojnika s podrucja Bosanske posavine, što i književnik Mato Blaževic, Posavac iz Bos. Šamca, opisuje u svom romanu "Zaboravljeni grobovi".

Vještom politickom igrom, Srbi 1918. godine pripojiše hrvatske krajeve u državu zvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Znacajan sljedeci dogadaj za Bosansku posavinu svakako je uspostava Banovine Hrvatske, 29.08.1939. godine, u koju ulaze i sljedece posavske opcine: Derventa, Bos. Brod, Odžak, Modrica, Bosanski Šamac, Gradacac, Orašje, Brcko i Srebrenik, dakle prostor definiran kao hrvatski i time pripojen Banovini Hrvatskoj.

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske, 1941. godine, Bosanska posavina još se više povecava: u njene granice ulazi i podrucje Bijeljine. Podrucje je dobilo naziv Velika župa Posavina i prostirala se teritorijalno sve do Drine, sa sjevera zahvacajuci cak i opcine Slavonski Brod i Županju.

Spomenute cinjenice, dakle, govore da je Bosanska posavina oduvijek bila definirana kao hrvatski prostor, u kojem su nesmetano živjeli i ostali narodi. Bosanska posavina kao takva je nedjeljiva i neotudiva jedinica hrvatskog korpusa.

Ono što su ranije generacije hrvatskog naroda u Bosanskoj posavini jedno i pol tisucljece imale, cuvale i sacuvale sve do ovog rata (1992.-1995.), zlocinackom agresijom srbocrnogorskih vojnih postrojbi srpski su imperijalisti uspjeli nasilno oduzeti. Prostor su oteli, hrvatski i muslimanski narod što pobili, što protjerali. No, uzdajuci se u Božju providnost i pravednost, u duhovnu snagu svakog hrvatskog Posavca, u stecenu duhovnu snagu koju su im stoljecima ulijevali njihovi preci, njihovi duhovni oci franjevci, njihova braca s gornje strane Save, njihova subraca iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, uzdajuci se u stecenost povijesnog pamcenja, uzdajuci se u posavski hrvatski um, krv, znoj i suze, uzdajuci se u se, u vlastitu svoju osobnost, ovaj se narod i nada i vjeruje u povrat svoje imovine i svog prostora, u povratak svog tjelesnog bitka i svoje plemenite duše na vjekovna hrvatska posavska ognjišta. Jer, ciji je ovo prostor, ciji su ovi krajevi - oduvijek se znalo i zna se!