ČETRNAEST STOLJEĆA OPSTOJNOSTI HRVATA U SJEVEROZAPADNOJ BOSNI

   Početkom rujna 1995. godine velikosrpska prevratnička vlast tzv. "Republike Srpske", njena zločinačka paravojska i brojne krvoločne bande ubojica, palikuća i pljačkaša pred očima farizejske svjetske javnosti dovršavale su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog genocida nad starosjedilačkim nesrpskim pučanstvom sjeverozapadne Bosne i većoj polovici međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine. 

  Beskrupulozno se služeći svim oblicima fizičkog i psihološkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz ove oblasti gotovo svih 45O tisuća Hrvata i Muslimana (Bosnjaka) i svu njihovu kulturno-povijesnu baštinu, među kojom i više od 3OO vjerskih objekata (2O5 džamija i blizu stotinu katoličkih crkava, samostana, kapela i župnih stanova), te se činilo kako sve ide na ruku srpskoj terorističkoj agresiji na svoje dojučerašnje susjede. Činilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaeststoljetnoj opstojnosti domicilnog hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog pučanstva ove pitome i prelijepe peripanonske regije. 

   Zar će demokratski svijet zaista dozvoliti stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave ?? Zar će srpskim zločincima proći nekažnjeno genocidno ubojstvo preko 54 tisuće nedužnih civila u srpskim konclogorima sjeverozapadne Bosne, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Muslimani-Bošnjaci ili Hrvati ?? Zar potomci doseljenih "srpskih kosovskih junaka" neće pred licem pravde odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje čitave kulturno-povijesne baštine od njih starijih domicilnih naroda ??

  U tako što ne želimo vjerovati, jer to bi bio novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila, foruma i organizacija u ovim ničim izazvanim ratnim zločinima. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povijesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zločincima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma.

Neprijeporna autohtonost Hrvata u sjeverozapadnoj Bosni

  Vršeći bezobzirni kulturocid i memoricid usporedno s krvavim genocidom nad nesrpskim pučanstvom porječja Une, Sane i Vrbasa, podmukli idejni inspiratori i naredbodavci ovog srbočetničkog zločina očigledno smjeraju uništiti sve kulturno-povijesne dokaze o hrvatskim i muslimansko- bošnjačkim etničkim, državopravnim i povijesnim pravima na sjeverozapadnu Bosnu. U svojoj bijednoj nedoučenosti, zločinci su previdjeli postojanje desetak davno tiskanih bogatih diplomatičkih kodeksa s tisućama povelja i drugih arhivskih dokumenata koji dokazuju neprijepornu autohtonost Hrvata u današnjoj sjeverozapadnoj Bosni, a preko njih i većeg dijela današnjih Muslimana-Bošnjaka kao potomaka islamiziranih Hrvata. 

  Te su zbornike prije stotinjak godina objavile uglavnom strane znanstvene institucije, pa su im i tumači bili većinom strani autori, izvan svake sumnje i predaleko za navodne "ustaške podvale i prevare". Riječ je o svjetskim autoritetima - Theineru, Thalloczyju, Fraknoiu, Prayu, Chmelu, Barabaszu, Hodinki, Laszowskom, Smiciklasu i drugim.

  Svi antički autori suglasni su da su u VI. i VII. stoljecu područje današnje sjeverozapadne Bosne naselila starohrvatska plemena , poglavito u drugom selidbenom valu oko 630. godine, odnosno u povratnoj hrvatskoj struji iz već prenapučene Dalmatinske Hrvatske u Posavsku Hrvatsku. Tad su srpska plemena naselila središnji balkanski prostor istočno od rijeke Drine, što čini smiješnim velikosrpske tvrdnje da je ovo područje bilo "oduvek srpska zemlja". Dapače, hrvatska plemena naselila su i "zemljicu Bosnu" oko gornjeg toka rijeke Bosne, a današnja banjalučka regija u cjelosti je pripadala Posavskoj Hrvatskoj, zapravo panonskoj banovini Hrvatskog Kraljevstva, jer su naziv "Bosanska Krajina" nametnuli ovoj starohrvatskoj regiji turski osvajači s ciljem negiranja hrvatskih prava na međurječje Vrbasa i Une, a u kasnijim stoljećima je dobro poslužilo militantnim srpskim prekodrinskim doseljenicima u cilju podmukle srbizacije Pounja i Povrbasja. Taj naziv europski kartografi nisu rabili sve do 1878. godine. Oni su redovito upotrebljavali logičniji i povijesno istinitiji naziv "Turska Hrvatska" (Turkisch Kroatien, Croatia Turcica) u značenju okupiranog dijela Hrvatskog Kraljevstva koji je pripojen Turskoj Carevini. Stoljetnom uporabom spomenutog naziva isticalo se kako ovaj dio Bosne nikad u povijesti nije pripadao srpskoj državi jer Srba u tom području do turske okupacije nije ni bilo, niti su ikad u toj regiji dostigli natpolovičnu većinu. To su priznali i neki objektivni srpski autori, osobito sastavljaci Prvog šematizma srpske pravoslavne Banjalučko-Bihaćke mitropolije za godinu 1901.

  Prema tome, u odnosu na doseljenje slavenskih plemena na Balkan kao i na vrijeme srednjovjekovne hrvatske a zatim tek manjim dijelom i bosanske države, na području sadašnje Banjalučke biskupije samo su Hrvati autohtoni starosjedioci, dok se srpska i muslimanska etnička grupa prvi put u Bosni i Hrvatskoj pojavljuju tek sa osmanskim ratovima odnosno s islamizacijom ovog područja.

Pripadnost hrvatskom državnom i etničkom korpusu

  Banjalučka regija kao sastavni dio Posavske Hrvatske prošla je u VIII. i IX. stoljeću kroz franačku dominaciju, da bi se početkom X. stoljeća našla u središtu državnog teritorija hrvatskog kralja Tomislava i kao čisto katolička zemlja prošla sve reorganizacije rimokatoličkog crkvenog sustava, od pripadnosti Splitskoj nadbiskupiji do 1040. godine i Hrvatskoj ( Kninskoj) biskupiji do 1094. godine kada je pripala novoutemeljenoj Zagrebačkoj biskupiji. 

  Nasuprot brojnim predrasudama, bila je to u srednjem vijeku vrlo gusto naseljena, gospodarski i kulturno razvijena i crkveno dobro ustrojena pokrajina, po mnogo čemu prva u slavonskom dijelu Hrvatskog Kraljevstva. Zbog opasnosti od prodora heretičkog bogumilstva iz susjedne bosanske banovine , ova je oblast, odmah iza utemeljenja Zagrebačke biskupije organizirana kao njen bogat i vrlo prostran arhiđakonat sa sjedištem u Dubici.. Dubički arhiđakonat je pokrivao četvrtinu njenog teritorija i postao već u to doba bedemom katolicizma prema herezama, uspješno zaustavljajući širenje bogumilstva i pravoslavlja na hrvatsko - ugarsku zajednicu. Ktolička crkva u ovoj regiji izgradila je čak dvadeset i pet samostana (l7 franjevačkih, tri dominikanska, dva templarska, dva ivanovaca i jedan pavlinski ), a broj od pedeset župnih crkava po popisu Ivana Goričkog iz 1334. godine povećao se za gotovo četiri puta u slijedeća dva stoljeća. Tada je patarensku opasnost zamijenila osmanlijska invazija s istoka, praćena još okrutnijim protivnicima katolicizma - balkanskim Vlasima, turskim slugama, koji su kao čuvene pljačkaške martoloske čete izvršavali glavnu zadaću razaranja Hrvatskog Kraljevstva u dugom periodu od početka 15. do kraja 16.stoljeća a sporadično i do kraja 18. stoljeća.

   To su bili preci današnjih bosanskih i hrvatskih Srba koji su s bestijalnom mržnjom uništavali sve hrvatsko i pokrenuli veliki izgon Hrvata u pravcu zapada (prema Uni) i sjevera (preko Save). Nažalost, i tada i sada bio je to stravičan genocid, kome su naši starohrvatski preci pružali nadljudski otpor gotovo puna dva stoljeća, sve do pada Bihaća 1592. godine, kao posljednje od stotinjak hrvatskih tvrđava u slivu rijeke Une. Zbog jugounitarističkog nasilja nad povijesnom istinom još uvijek je sadašnjim mladim hrvatskim generacijama sramotno slabo poznata besmrtna ratna slava pounjskih vitezova iz tog doba, zbog koje ta rijeka među Hrvatima jednako zaslužuje naziv svete hrvatske rijeke , koliko i sveta rijeka Jordan za židovski narod. Zbog te slavne prošlosti i neusporedivo duže i upornije junačke obrane pounjskih tvrđava, tadašnji mletački veleposlanik Pietro Pasqualigo naziva rijeku Unu najvažnijom rijekom Hrvatske - "principalissimo fiume di Croatia" , a sam Bihać glavnim gradom Hrvatske i najvažnijim trgovištem na granici - " metropolitana di Croatia, piazza principalissima di quei confini".

  Unatoč svim ratnim razaranjima i požarima sačuvane su tisuće takvih i sličnih dokaza o pripadnosti unsko-vrbaske regije hrvatskom državnom i etničkom korpusu ali to velikosrpski pseudointelektualci, kvaziakademici i primitivni agitpropovci (tipa Nikole Koljevića, Voje Maksimovića, Predraga Lazarevića, Radovana Jovića, Slobodana Nagradića, Predraga Radića i drugih ratnih zločinaca) ne znaju i ne žele znati, ponavljajući poput papagaja svoje neuko negiranje hrvatske države i veličine njenog viteškog, višestoljetnog otpora osmanlijskim osvajašima. Bit će da su te patološke ljudske nakaze ipak bile svjesne svoje moralne bijede, ljudske i ratničke inferiornosti, budući su njihovi svetosavski "div-junaci" kapitulirali pred istim neprijateljem već u prvim ozbiljnijim sukobima 1371. i 1389. i stupili s njime u sramnu kolaboraciju ! Korijen te mentalne malformacije očigledno leži u srpskom uvažavanju sile i nasilja kao vrhovne pravde i prava jačeg kao najvišeg prava..

  Hrvatska povijest tog sada otetog dijela hrvatskog etničkog korpusa tako je zbog jugosrpskog terora još uvijek malo poznata u široj hrvatskoj populaciji da je malo Hrvata koji znadu da su Bribirci oko 1300. godine kod pape bili isposlovali za cijelo područje svoje vlasti , koje se poklapa otprilike sa područjem sadašnje Banjalučke biskupije, te Pounjem do južnih padina Zrinske i Petrove gore, ustroj posebne Hrvatske biskupije, dobro posvjedočene arhivskim dokumentima u razdoblju od 1352. do 1578.godine.To njihovo područje nazivali su totius Croatiae et Bosnae a preuzeo ga je kasnije i ban Stjepan Kotromanić, da bi ga turska najezda postupno smanjivala i sasvim anulirala nakon pada Zrina. To najteze razdobllje za katolike sjeverozapadne Bosne potanko je istraživao i prikazao franjevački povjesničar Marijan ZUGAJ u časopisu Croatica christiana periodica br. 17 i 18 (1986.)

Sramotno negiranje hrvatske države i nacije

  Od vremena samoukog, ali opasnog propagatora velikosrpske patološke megalomanije - Vuka Karadžića, nečasna opsesija srpske "nauke" već dva stoljeća je sramotno negiranje hrvatske nacionalne posebnosti a osobito postojanja hrvatske državnosti, koja je bila trn u oku bolesnoj srpskoj ideji "Dušanovog Carstva", jer su sami imali prikriveni kompleks zbog petstoljetnog kontinuiteta robovanja i ropskog sluganstva turskim osvajačima. Iako je Hrvatsko Kraljevstvo, za razliku od fantomskog srpskog "Carstva", nakon sporazuma o zajedničkoj državi s Mađarima 1102. godine zadržalo gotovo sve prerogative svog državnopravnog kontinuiteta ( teritorij, sabor, organe vlasti, staleže, bana i banovce, zakonodavstvo, monetu i drugo) ipak srpska historiografija s najvećom zavišću i zlobom sve to negira i bagatelizira, iako pet stotina godina sami nisu imali ništa od tih temeljnih značajki državne samobitnosti. Istina je da se radilo o primjeni feudalnog nasljednog prava na jedno od dosta čestih dinastičkih međudržavnih povezivanja toga vremena s učinkom koji je ovisio o povijesnim uvjetima i nositeljima personalne unije i njihovoj težžnji prema jačanju centralne vlasti. 

  Četiristoljetna povijest saveza Hrvata s Ugrima, započeta u osobi kralja Kolomana, rođenoga brata posljednje hrvatske kraljice, potvrđuje da se Hrvatsko Kraljevstvo nikada nije utopilo u toj intergraciji, već da je zadržalo državnopravnu individualnost na cijelom svom državnom teritoriju od Drave do mora, uključujući i spojno bosansko područje, naseljeno bogumilskim i katoličkim Hrvatima. Arpadovici su to područje 1137. godine podložili svojoj vlasti kao dio hrvatskog državnog i etničkog korpusa. Da je bilo drukčije, zar bi se hrvatski vitezovi onako zdušno trsili u obrani "okupacijskog" vladara i njegovih interesa? Tursko-vlaska najezda donijela je hrvatskome narodu dragocjeno povijesno iskustvo i pouku za sva vremena kako ga najveća opasnost i stradanja moraju istodobno najsnažnije motivirati na složnu i upornu obranu hrvatske domovine, upravo onako kako su hrvatski ratnici iz unsko-vrbaskog međurječja sudjelovali u dvjestogodišnjoj viteškoj epopeji suzbijanja agresije neusporedivo jačeg turskog osvajača. Ta slavna ratna epopeja kojoj po junaštvu ali i zaboravu potomaka nema ravne u našoj povijesti, imala je tri vremenski gotovo podjednaka perioda od po šezdeset do sedamdeset godina: Prvi se odnosi na slabo konsolidiranu i tek improviziranu obranu hrvatsko - bosanske nezavisnosti od boja na Kosovu l389. godine do pada Bosne l463.godine.

  Drugo razdoblje se odnosi na obranu Jajca i vrbaske obrambene linije do njenog definitivnog pada 1527. godine, te napokon treće razdoblje obrane može se pratiti po borbama u dubini hrvatskog državnog prostora na liniji unskih utvrda s Bihaćem sve do njegovog konačnog pada pod tursku vlast 1592. godine. Sve tri etape trajale su po 60 do 70 godina ili po dva ljudska vijeka i imale svoje brojne zvjezdane trenutke dostojne uzbudljivih viteških romana, herojskih epopeja ili poema , televizijskih serija ili filmskog ekrana, kao na pr. beskrajni niz krvavih pohoda s opskrbom za opkoljenu tvrđavu Jajce, koje su izvodili Hrvati i Mađari u tijeku 65 godina svake godine po nekoliko puta i pod borbom se uspješno probijali u opsjednutu tvrđjavu. Zahvaljujući tisućama palih hrvatskih junaka, koji su svojom krvlju zalili svaku stopu svete hrvatske zemlje među Ukrinom, Vrbasom, Sanom i Unom, i stekli neprolaznu junačku slavu, Hrvatska je s razlogom dobila u Europi časni naslov PREDZIĐA KRŠĆANSTVA (Antemurale Christianitatis), te omogućila srednjoj i zapadnoj Europi da shvate veličinu turske opasnosti i na vrijeme organiziraju učinkovit protuturski obrambeni sustav.

Turska kolonizacija vlaških doseljenika

  Pad tvrđave Jajce i obrambenog lanca hrvatskih tvrđava na Vrbasu l527. godine bio je tragična posljedica poraza ugarsko -hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526.godine i pogubne nesloge u zajedničkoj državi. U banjalučkom kraju taj je poraz označio početak okupacije jugoistočnog područja današnje Banjalučke biskupije i uzmak gotovo svih redovničkih i crkvenih redova na sjeverozapad preko rijeka Une i Save. Ostao je dio svjetovnog svećenstva i uporni franjevci da pokušaju zadržati i ohrabriti ostatke starosjedilačkog hrvatskog pučanstva na svojim zavičajnim ognjištima, osobito u sjeverozapadnim dijelovima današnje Banjalučke biskupije. Međutim, hrvatska populacija bila je jednim dijelom izginula ili prodana u roblje u beskrajnom ratovanju s Turcima i njihovim vlaškim pomagačima, a drugim dijelom izbjegla na zapad iz teško opustošene, nekad cvatuće pokrajine. Zatim su turske vlasti počele u opustjele krajeve kolonizirati novu populaciju mješovita etničkog sastava s juga i istoka s dominantnim sudjelovanjem vlaškog stočarskog elementa , pretežito pravoslavne vjere. Oni su težili nastavku svog tradicijskog katunskog života i u grad su dolazili samo zbog trgovine, tako da je u preostalim nerazvaljenim ili popravljenim gradovima i dalje dominirao katolički živalj, koji je sredinom 17. stoljeća bio pastoriziran po franjevcima iz Fojnice, Kreševa i Visokog u svega pet obnovljenih katoličkih župa - Banjaluku, Vodićevo, Gradišku, Kozarac i Dubicu i uvijek iznova ljuto stradao u austro-turskim ratovima. Bosanski grad uz tradicionalno hrvatski puk dobiva sve više i islamiziranu populaciju koja u bosanske gradove unosi islamsku kulturu i arhitekturu. Sve su crkve bile razorene ili u požarima ostećene, a mnogi tvrdi gradovi kao napr. Vrbaški grad , Japar i Blagajgrad na Sani nikada više nisu obnovljeni. Hrvati - katolici su se krili u zbjegovima, a svetu misu držali po privatnim kućama, šumama, ostacima crkava a načešće po svojim grobljima. Hrvati se nisu dali otjerati sa zavičajne grude. Pridruživali su im se i hrvatski bjegunci iz južnih hrvatskih krajeva. Pored ratova, epidemija i gladnih godina, smanjivanju starosjedilačke hrvatske populacije u znatnoj mjeri je doprinosila islamizacija jednog dijela katoličkog stanovništva, kao i znatno manju pravoslavizacija , osobito zbog nedostatka katoličkih svećenika. . Zbog prava kupljenja crkvenih poreza došlo je do velikog antagonizma između katolika i pravoslavnih , za što su se bile specijalizirale pravoslavne vladike i patrijarsi grčkog porijekla, tzv. fanarioti., uz veliku pomoć podmitljivih turskih zaptija.

  Najtežim udarcima bio je izložen katolički puk u područjima uzduž tursko-hrvatske granice u sjeverozapadnoj Bosni, osobito u vrijeme desetak tursko-austrijskih ratova. Tu je hrvatski katolički vjerski elemenat do turske invazije bio jedini, a tada su ga nove povijesne prilike gotovo potpuno iskorijenile, osim enklava u Bihaćkom Pounju i u Novskom i Kostajničkom Potkozarju, gdje se održao do sredine 18 stoljeća. Etničko-konfesionalni reljef u porječju Une, Sane i Vrbasa mijenjao se u 16, 17. i 18. stoljeću na štetu hrvatskog naroda, premda je do turske invazije bila čisto hrvatski, jer je to povijesno katolički i hrvatski teritorij. Takve promjene konstatirao je u unsko-vrbaskom kraju već 1530.godine u svom putopisu kroz Bosnu i Hrvatsku diplomat Benedikt Curipeschitz, zatekavši osim muslimana i katolika ("starih Bosanaca") i prve pravoslavne Vlahe - martoloze.

Fatalna apostazija - iseljavanje hrvatskog puka

  Većina hrvatskog katoličkih puka na području današnje Banjalučke biskupijie propada istom nakon velikog bečkog rata 1683 - 1699. godine, kada dio katoličkog puka gine u ratnim stradanjima ili od epidemija i gladi, a dio umire u sužanjstvu ili bježi iz tužne i nesretne domovine do Vojvodine, Slavonije, Italije pa čak Flandrije.

Manji dio katolika i tada opstaje na rodnoj grudi da bi izdržao sve progone i nedaće, te poslužio kao temelj na kojem će se obnoviti zapadnobosanska hrvatska populacija novim doseljenicima iz velebitskog i hercegovačkog krša ili visokim natalitetom starosjedilačkih Hrvata. Obnova katoličke crkve u ovoj regiji krenula je krupnim koracima naprijed osobito nakon oslobodjenja Bosne i Hercegovine od turske uprave 1878. godine, kada se intenzivira izgradnja sakralnih objekata i omogućava dolazak redovništva, naročito u Banjaluci i okolini. Tako je jos jednom spasen od etnickog ciscenja ovaj povijesno katolički i hrvatski prostor.Obnavlja ga njegova radišnost, vitalnost i natalitet, iako će mu srpske monarhističke vlasti u jugosrpskoj kraljevini otimati zemlju, radna mjesta i osnovna gradjanska prava, protezirajući doseljene "solunase" i drugi srpskiživalj.

  Pravu kalvariju doživjeli su Hrvati banjalučke regije u tijeku II svjetskog rata, kada su mnogi izginuli u hrvatskoj vojsci, a mnogi pobijeni na kržnom putu bez suda i istrage, tako da im se ne znaju ni grob, ni ime ni broja, samo zato što su bili Hrvati i branili svoju hrvatsku domovinu. Za realizaciju te faze zločina srpskog genocida nad hrvatskim pukom odlučujuća je bila neobuzdana i bezbožnička protukatolička i protuhrvatska mržnja dobrog dijela Srpske pravoslavne crkve cije bolesne velikodržavne metastaze lako inficiraju preostalo zdravo tkivo srpske populacije i geometrijskom progresijom emitiraju infantilne laži četničke propagande o tobožnjoj ugroženosti "golorukog srpskog naroda" , o "srpskom neporecivom pravu" na etničkih prostor, bogatstva i kulturnu baštinu svih susjednih naroda. To je suluda teorija o srpskom pravu na "amputaciju" svih hrvatskih, bošnjaćkih, albanskih, makedonskih i drugih zemalja u kojima ima bar neki srpski grob ili živi useljenik. Riječ amputacija karakterizira cjelokupnu velikosrpsku politiku XX. stoljeća i kao odiozni refren ponavlja se u svim projektima zloglasne Velike Srbije., kao opravdanje najkrvavijih oblika genocida nad susjednim narodima, osobito hrvatskim. To je perfidna osvajačka "politika" uz naizmjeničnu i vrlo lukavu uporabu prijetnji nasiljem, bacanja prašine u oči, a da se što brže i što potpunije postignu njihovi osvajački ciljevi, ne prežući ni najkrvoločnijih nasilja ili genocida "step by step". Tu protukatoličku velikosrpsku genocidnu politiku osjetile su i druge katoličke etničke grupe u banjalučkoj regiji - Nijemci, Mađari, Poljaci i Ukrajinci, koji su takodjer protjerani ili uništeni.

Složno u obranu ljudskog dostojanstva

  Srpski fašistički genocid nad Hrvatima i Muslimanima- Bošnjacima sjeverozapadne Bosne ovih dana dostiže svoju zlokobnu zločinačku kulminaciju a svjetski demokratski forumi i dalje sjede skrštenih ruku. Srpski zlikovci to znaju i nastavljaju genocid nad preostalim hrvatskim i muslimansko-bosnjačkim pukom sjeverozapadne Bosne, protjerujući ga iz kuća i stanova u šume, tako da su djeca, starci i žene prepušteni bolestima, gladi i najtežim duševnim traumama. Svijet ne može reći da ne zna što se tamo događa, ali ne poduzima gotovo ništa, stiteči i dalje neofašističke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo (u korist agresora!) i brinući se isključivo za svoju sigurnost i interese. Dotle srpska paravojska uz pomoć samozvanih "vlasti tzv. Republike Srpske" dovrćava svoj krvavi zločinački posao likvidacije svih dojučerašnjih susjeda, rođaka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj" rasi.

Koje li sličnosti Radovana Karadžića s naukom Adolfa Hitlera!

***