1. Pretpovijesno i antičko doba

3. Bosna postaje kraljevinom i njen slom (1377.-1463.)

  BiH su pretežito gorovita zemlja, ali postoje brojne riječne doline i plodna riječna i krška polja poput Sarajevskog, Lijevca, Livanjskog, Duvanjskog, Glamočkog, Popovog polja i dr. Planine obiluju šumama i sočnim pašnjacima, raznim rudama, poglavito željezom, ugljenom, srebrom, zlatom, olovom, a postoji i veliki rudnik soli kraj Tuzle (tuz, turski znaci sol).

  Tu su otkrivena i poznata prethistorijska arheološka nalazišta od starijeg (paleolit) do mlađeg (neolit) kamenog, broncanog i željeznog doba. Paleolitska su naselja u gornjem tijeku rijeka Bosne, Ukrine i Usore (Kamen, Kadar i dr.), te uz rijeku Bregavu nedaleko Stoca (Badanj), neolitska su nalazišta također brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla, Kakanj, Nebo kraj Bugojna, Zelena pećina kraj Mostara i druga. Najveći broj istraženih arheoloških nalazišta pripada razdoblju bronce i željeza, npr. Glasinac, a važna su i sojenička naselja poput Donje Doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni i druga.

  U tom razdoblju na području današnje BiH živjela su brojna ilirska plemena Delmati, Desitijati, Breuci, Mezeji, Japodi. U 4. st. prije Krista prodrli su amo Kelti. Od 2. st. postojala je tu i ilirska kraljevina koju su zauzeli Rimljani. Oni su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. g. po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pučanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje BiH pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik) a sjeverne dijelove provincija Panonija.

  Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno (395.) pripadalo je područje BiH u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drži ga Istočno Carstvo zatim, Istočni Goti, pa grčki Bizantinci koji su njim upravljali sve do selidbe naroda i doseljenja Hrvata u 7. stoljeću.

  Rimljani su na području Hrvatske i BiH sagradili brojne ceste koje su povezivale upravna središta na Jadranu i Panoniji (poput Salone, Siscie, Sirmiuma) s unutrašnjošću, otvorili neke rudnike željeza, srebra, soli, podigli vojne logore, manje gradove i naselja uz ceste. Za postojanja Zapadnog Carstva čitavo je područje primilo kršćanstvo i pripadalo nadbiskupiji u Saloni, a dijelovi nadbiskupiji u Sirmiumu. 

Vrati se na vrh

  Potkraj 6. st. počinju česti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na područje današnje BiH, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi (danas Mitrovica). U početku 7. st. Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu. Ilirsko i romanizirano pučanstvo povlači se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

  Od 7. do 9. st. povijest područja BiH nije dovoljno poznata, a od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrđuju njegovu pripadnost kneževini Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i hrvatskoj kraljevini. U 10. st. dvije je godine tu vladao srpski (raski) knez Časlav. Potkraj 11. st. zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

  Sredinom 11. st. područje današnje BiH pripadalo je Kraljevini Hrvatskoj. Oko 950. spomenuti bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvorišta rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom.

 
  Budući je područje današnje BiH činilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, da je bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadržao vlast. U BiH su se stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katoličke i Istočne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadržavanje poganskih vjerovanja.

  Kad je Hrvatska 1102. ušla u personalnu uniju s Ugarskom područje BiH bilo je s tri strane okruženo tom državom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.). Drugi, važniji ban bio je Kulin za koga se može reći da je utemeljitelj bosanske države (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojačala politički, sklopila prvi trgovažki ugovor s Dubrovčanima.

  Tijekom XIII. st. u Bosnu su došli rudari Sasi i otvorili rudnike koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Križevo).
U to doba se iz krila Rimokatoličke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Budući su zbog toga Kulin i njegova crkva bili optuženi zbog krivovjerja on je 1203. sazvao opći sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Očito je u tom potezu bilo više političkih, nego vjerskih interesa što će pokazati i kasnije tzv. krizarski ratovi koji su usmjereni protiv “Crkve bosanske”.

  U prvoj polovici 13. st. utjecaj Crkve bosanske počeo se širiti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da često upadaju u Bosnu i vode krizarske ratove protiv bosanskih krivovjeraca. Kao i Kulin, bio je ban Matej Ninoslav prisiljen odreći se krivovjerja i prihvatiti katoličko učenje.

  Kad se toga nije držao, imenovali su mu iz Ugarske (Slavonije) protubana Prijezdu, ali je kralj Bela IV. ipak morao s vojskom 1244. pokoriti Bosnu. Unutarnji otpori hrvatsko-ugarskom kralju kao i katoličanstvu bili su toliko jaki da je katolički biskup u Bosni morao napustiti zemlju i trajno se nastaniti u Đjakovu u Slavoniji (1252.).

  Dok od konca 13. st. srednjim dijelovima Bosne (Usorom) gospodare slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne gospodare sve do 1322. hrvatski velikaši, knezovi Subici Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anjou (Anzu), također uz pomoć bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, uzevši od Subića Završje (područje s tri velika polja: Glamočkim, Livanjskim i Duvanjskim).

  Na jugozapadu je Stjepan II. proširio svoju banovinu na Humsku zemlju (Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Budući je Stjepan II. dao svoju kćer Elizabetu za ženu snažnom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku (Ljudevitu) I., njegov je ugled porastao pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna važan politički činitelj s kojim su morali ozbiljno računati svi okolni vladari, poglavito Anzuvinci i Nemanjići s kojima je Stjepan II. također stupio u rodbinske odnose.

Vrati se na vrh

  U doba Stjepana II. u Bosni je opet ojačala Katolička crkva koji su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291., uskoro utemeljio svoju vikariju, pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva a to znači i hrvatstva u BiH.

  Od 1353. Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoć, u tome uspio počeo je s jačanjem svoje države i na istoku. Kad je 1373. uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu južno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića okrunio se za kralja “Srbljem i Bosni”. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod ciju je krunu Sv. Stjepana potpadala i Bosna.

  Budući je 1382. umro bez muških potomaka, snažni kralj Ludovik I. Anjou, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Sigismundu (Zigmundu) Luksemburgovcu, odnosno građanski rat kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno područje u smjeru Jadranskog mora. Stoviše, Tvrtko je 1382. počeo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.) ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske (dalmatinske) gradove: Split, Šibenik i Trogir i došao pred Zadar. Tu se proglasio “kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.

  Obično se smatra kako je Tvrtko I. kao katolički vladar tim činom obnovio, poslije tri stoljeća hrvatsko kraljevstvo.
Međutim, potkraj 14. st. na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snažna osmanlijska opasnost, koju brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć Srbima na Kosovu, pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nažalost 1391. na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje žrtvom unutarnjih velikaških razmirica a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

  Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Zigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar tzv. Donjih krajeva i Sandalj Hranić Kosača na jugu, u Humskoj zemlji.

  Oni zajedno s hrvatskim velikašima, braćom Horvatima, nastavljaju borbu protiv kralja Zigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemića i tako svladao bosansku-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.
Otpor je i dalje pružao Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvavši 1415. godine u pomoć i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastičkim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. dokrajčili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

  Bosna je pala bez otpora, “saptom”, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova supruga kraljica Katarina sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

  Humska zemlja, Hum koja se po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači od 1448. nazivala Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. došla pod osmanlijsku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva Jajačku i Srebreničku banovinu koje su, uz Mačvansku banovinu, činile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane držalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U početku 16. st. pada Srebrenik u sjeveroistočnoj Bosni, a zatim 1528. i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su uključili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandžak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etničkom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljačkala i osvajala područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Vrati se na vrh