Vozač kamiona Velimir Živković iz Kostrča kraj Orašja, u Hercegovini doživio snježnu kalvariju. Vezu s obitelji održavao mobitelom, a najdraži pozivi bili su od sina Matea.
Vozači kamiona oduvijek su imali zanimljive i uzbudljive priče, ali jedna koju je ispričao Velimir Živković vozač tvrtke Posavina Koka iz Orašja zvučala je gotovo nestvarno. Na relaciji Orašje-Mostar proveo je devet dana, a sve doživljeno ostat će duboko urezano u njegovu sjećanju. Zbog nezapamćenog snježnog nevremena policija je zaustavila njegov kamion na cesti između Mostara i Jablanice, u blizini benzinske crpke Selex. Svoju priču Velimir je podijelio s kolegama iz tvrtke i uz želju da javnosti dočara stvarnu sliku i Sibirske uvjete na cestama u BiH.
Neprohodna cesta M-17
Na putu sam proveo dva blagdana, Marino i Stepinčevo, a sve proživljeno teško mogu riječima opisati. Nevjerojatno je da sam pravu snježnu kalvariju doživio upravo na glavnoj državnoj cesti M-17 koja je morala biti prioritet svih službi održavanja. Služba je u potpunosti zakazala i kako onda očekivati da dopreme pomoć ljudima u zabačenije krajeve i sporednim cestama, ako nisu u stanju očistiti magistralu koja je žila kucavica. To je cesta od državne važnosti i netko mora odgovarati za neprohodnost koja je trajala cijelih šest dana, ogorčeno započinje priču Velimir Živković koji je robu vozio u Mostar, Čapljinu i Ljubuški. Nakon što je obavio istovar, ne sluteći što ga očekuje, u kolonu je stigao u petak 03.veljače u 16,30 sati i cijelih šest dana nije pomaknuo svoj kamion. -U koloni je bilo nekoliko kolega vozača koje je zatekla ista sudbina. Jedan je bio iz Nikšića, zatim iz Subotice, Bihaća, Cazina, Žepča, Gradačca… Crnogorac je bio duhovit, hrabrio nas pričom i svojim doživljajima. Živjeli smo kao jedna obitelj i teško je to opisati riječima, ali u takvim prilikama jedan drugome dao bi krvi. S hranom je bilo dobro prva dva dana, imali smo ponešto u kabinama, a poslije smo pokupovali sve grickalice i bukvalno počistili police na benzinskoj crpki Selex, rekao je Oraški vozač i naglasio izuzetnu humanost, korektnost i gostoljubivost ljudi na crpki koji tri dana nisu imali smjenu.
Ostali bez kruha
U potrazi za hranom do pekare sam pješačio sat vremena i čekao da kupim dva kruha, a treći dan put je bio uzaludan, pekara je bila zatvorena, a na vratima pisalo „nema brašna“. E tad me uhvatio strah! Snježna mećava zavijala je kamion, očistim snijeg, a sutra kad se probudim ista slika i ponovno lopatu ruke i čisti. I sad me uši bole, dohvatio me vjetar i zaradio sam upalu uha. Treći dan ostali smo bez kruha i nervoza se polako uvlačila pod kožu. Tad sam osjetio što je strah i panika u kabini. Bili smo na glavnoj cesti, ali potpuno bespomoćni. Tri dana nitko nije mrdnuo tim putem, samo ptice, ako nema olujna vjetra. Vjetar je zviždao svuda okolo, a bura ljuljala kamion. Okolo je bilo metar visine snijega, a ponegdje su nanosi dostizali i dva metra. Hvala Bogu imao sam dovoljno goriva i barem je kabina bila topla, govori Velimir po povratku u Orašje, a njegovu priču slušaju kolege vozači.
Mobitel veza s obitelji
Putem mobitela bio sam u kontaktu s obitelji. Svi su se zabrinuli, zvala je supruga, majka, prijatelji iz firme, ali kad se javi mali Mateo njegove riječi su me jačale i odzvanjale cijelu noć u ušima. U takvim trenucima glava je puna razmišljanja, noć prolazi bez sna, a novo jutro umjesto poziva za pokret, ne donosi ništa novoga. U početku nisu mogli vjerovati, ali kad su slike na TV ekranima prikazale visoke nanose bilo im je jasnije. Mnogi nisu mogli povjerovati da je to moguće doživjeti u Hercegovini, ali snijega je bilo je više u Mostaru i Jablanici, nego na Bradini i Ivan sedlu, svoju uzbudljivu priču Velimir Živković završava u toplom obiteljskom domu u Kostrču, dok ga 6-godišnji sin Mateo umiljato grli pokazujući koliko je poželio tatu. Kraj Križnog puta, kako je rekao Velimir, došao je u petak u jedan sat poslije ponoći kad je policija pod rotacijskim svjetlima provela kolonu kamiona do Jablanice gdje su ponovno stali. Put je bio očišćen samo za širinu kamiona i vozilo se kao kroz tunel, naizmjenično iz jednog i drugog pravca. Tad je, priča Velimir, istovremeno bio sretan da je krenuo prema kući, a ujedno ga dohvatio strah da kamion neće slučajno stati pokraj hladne i duboke Neretve.
Kompot od jabuka
Nakon tri dana vojnici je ljudima u koloni donijeli kruh što je bio razlog za slavlje, jer svatko je imao po neku namirnicu. Velimir je u kabini imao konzumna jaja, kolega iz Gradačca šećer, brašno i jabuke, a Sarajlija jestivo ulje. Pri ruci su bile i male plinske boce pa su dva dana za doručak, ručak i večeru jeli samo jaja, a desert su bile kuhane jabuke u šećernoj vodi, te su tako skuhali kompot od jabuka.
Preuzeto s: Posavina-blog , autor Marko Mišković
