Na pistu je upravo izlazila i treća djevojka, a haljina koju je imala na sebi, bila je ljepša od one prethodne. Sjedila sam u prvom redu i beskrajno uživala u ovom modnom događaju.

 Pružamo Vam mogućnost ponovnog čitanja jedne od pjesama iz zbirki našeg suradnika Mije Vidaković.

Pružamo Vam mogućnost ponovnog čitanja jedne od pjesama iz zbirki našeg suradnika Mije Vidaković.

Od 28. veljače 2009. se emitira vjerska emisija iz Katoličke Crkve pod nazivom ''Glas vjere''. Ova vjerska emisija je sastavljena od više rubrika. Uz tjedni pregledi vijesti iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica, te najave događanja za naredni tjedan, tu su i drugi značajniji događanja u Crkvi i društvu razmišlja o poruci za vjernički život.

Cijenjeni posjetitelji GIP-a. Želimo vas ukratko informirati da je GIP od danas bogatiji za još jednog suradnika gospodina Miju Vidakovića. Gospodin Vidaković će iz duše pisati stihove o Bosanskoj Posavini, njenim krajolicima i marljivim ljudima.

NISTE i nikada nećetebiti ZABORAVLJENI! Od one kobne  nedjelje 10 svibnja 1992. godine proteklo je puno  vode rijekama, dogodilo se dosta poplava, ciklona, suša, bolešćuga,  nekada mi se čini puno, a nekada mi se čini ništa posebno, ili jako malo.

Tuđina

Ljeto već prolazi, jesen tiho stiže,
priroda se sprema, zimski san da snije,
a ja u tuđini, daleko od kuće
prolazi mi život, gdje mi mjesto nije.

Ne može se duša, mirit sa tuđinom,
Posavina rodna, moje srce vuče,
stalno sanjam selo, kuću i sokake,
i sjećam se svega k’o da bješe jučer.

Kad sam kao mali, trčao po cesti,
igrao se s drugom, djecom iz sokaka,
i život je tek’o, bezbrižno i sretno,
uz pjesmu i igru, od jutra do mraka.

A na večer budu, igranke i sijela,
sakupi se tako, skoro cijelo selo,
za mlade i stare, tu je uvijek bilo,
zanimljivo svima, lijepo i veselo.

Kad se sjetim svega, tuga je još jača.
još gorčija bude, tuđina mi tada,
pa odlučih krenut, u rođeno selo,
da se riješim više, tuđine i jada

Mijo Vidaković

Ognjišta nismo sačuvali

Tužno gledam našu, Posavsku ravnicu
neorane njive, opustjela sela,
k’o da sve polako nestaje u tami
I umiru tiho pradjedova djela.

dvorišta su isto, bez života, prazna
ne čuju se djeca nit pričaju ljudi,
opipat se može, sablasna tišina,
tužno li se jutro, u mom kraju budi.

Pogledam i groblje, zaraslo u travu,
stopilo se ono, sa pustom idilom
i mislim se ljudi, što tu mirno leže,
ne bi odustali ni pred jednom silom.

dok stojim na groblju, naših pradjedova,
koji su nama kuće, i dvorišta dali,
sramota me glasno, izustiti reći
da ognjišta, nismo sačuvali

Mijo Vidaković