Gledanje Boga

  U jednoj dalekoj zemlji živio jednom jedan kralj. Pri kraju njegova života spopala ga  teška žalost.
 
  «Gledajte», reče, « u svome životu sam imao sve što samo može jedan smrtnik proživjeti  i osjetilima spoznati, iskusiti, dotaknuti i pogledati. Samo nešto nisam mogao u čitavom svom životu vidjeti. Boga bih želio vidjeti! Njega bih htio još  spoznati.»
 
  I zapovjedi kralj svim moćnicima, mudracima i svećenicima, da mu Boga približe. Teškim kaznama im se zaprijetio ako im to ne uspije u roku od tri dana.
  Velika žalost je zavladala svim stanovnicimakraljevske palače i svi su očekivali njihov skorašnji kraj. I točno nakon isteka trodnevnog roka, u podne , kralj ih sve pozva pred sebe. No, usta moćnika, mudraca i svećenika su ostala nijema, i kralj je već u svojoj srdžbi bio toliko bijesan da je upravo htio izvršiti smrtne kazne.
 
  U tom trenu pojavi se jedan pastir, koji je čuo kraljevu želju, te reče:
  »Dozvoli mi, o kralju, da ja ispunim tvoju želju!»
  »U redu», odgovori kralj,»ali pazi dobro, o tvojoj glavi se radi!»
  Pastir povede kralja na jedno pusto mjesto i pokaza na sunce.
 «Gledaj u to sunce», reče mu.
Kralj podiže glavu i htjede pogledati u sunce, ali sjaj sunca ga zaslijepi i on obori hitro glavu i zatvori oči.

  »Što je stobom!? Zar želiš da svoj vid izgubim?» reče pastiru.
  «Ali kralju moj, pa to je samo jedan djelić svega stvorenog, jedan mali odsjaj Božje veličine, jedna mala zraka  vatrenog sjaja. A kako misliš onda sa svojim malim i slabim očima samog Boga gledati? Njega moraš drugim očima tražiti!»
  Ova dosjetka se svidi  kralju. I kralj dalje reče pastiru:
 «Vidim da imaš duha u sebi i jasna mi je veličina tvoje duše. Odgovori mi samo na moje pitanje: Što je bilo prije Boga?»
  Nakon malo razmišljanja odgovori mu pastir:
  «Ne srdi se što te molim, ali počni brojati! «
  Kralj otpoče:
 «Jedan, dva....»
  »Ne», prekinu ga pastir, «počni s onim što je prije jedan!»
«Kako je to moguće? Pa prije jedan nema ništa!»
  «Vrlo mudro rečeno, kralju moj, a niti prije Boga nema ništa.»
  Ovaj odgovor svidi se kralju još više nego prošli.
  «Bogato ću te nagraditi, ali mi prije toga odgovori još na treće pitanje: što Bog čini?»
  Pastir je primijetio da se kraljevo srce omekšalo.
«Dobro», odgovori on, «i na ovo pitanje mogu odgovoriti. Ali te samo jedno molim: dozvoli molim te da samo za kratko zamijenimo naša odijela.»
  I kralj odloži znakove njegove kraljevske časti, obuče time pastira, a  samog sebe obuče u neuglednu košulju i zametnu sa pastirovom torbom. Sada se pastir pope na kraljevo prijestolje, dohvati kraljevsko žezlo i pokaza na kralja koji je stojao na stepenicama  s pastirskom torbom.:
  «Vidiš, Bog čini upravo ovo: Jedne podiže na prijestolje, a druge obara s prijestolja.!»
  Nakon toga obuče pastir ponovno svoje haljine. A kralj je ostao sasvim zatečen. Posljednja riječ ovog  jednostavnog pastira duboko mu se urezala u dušu. I najednom je spoznao  Istinu, i  sav radostan  uzviknu:
 »Sada vidim Boga!»
 

   Lav TOLSTOJ

Vrati se natrag