«Arnolda Abbotta poznajem već godinama. Abbott živi u Webb Cityju, država Missouri, a izvanredan je primjer zadovoljna , uvijek raspoložena čovjeka. Jednom sam ga pitao kako mu to polazi z arukom, aon mi je ispričao priču koju nikada neću zaboraviti:

«Nekada sam i ja spadao u vječne nezadovoljnike., u ljude koji se neprestano opterećuju brigama i problemima, sve dok jednog proljetnog jutra 1934. godine nisam spazio prizor koji me zauvijek izliječio. Sve je zapravo trajalo nekih deset sekundi, ali dovoljno dugo da me nauči nešto o životu, možda više nego što sam naučio u prethodnih deset godina. U to doba bio sam vlasnik male trgovine prehrambenom robom u Webb Cityju. Posao je išao traljavo, pa sam morao zatvoriti trgovinu i polaćati silne dugove. Bio sam dakle, na rubu stečaja. Tog proljetnog jutra zaputio sam se u banku, u nadi da ću dobiti pozajmicu od sto dolara kojom ću vratiti dugove i pokušati naći novi posao u Kansas Cityju. Vukao sam se ulicom nevoljko kao prebita mačka.Sve su mi lađe potonule.

Odjednom sam ispred sebe spazio čovjeka bez nogu kako se spretno kreće ulicom. Sjedio je na malom drvenom postolju s kotačićima, a u rukama je držao drvene kocke kojima se odguravao od tla. Upravo je bio prešao kolnik, te spretno nagnuvši svoje postolje prelazio rubnjak. Pogledi su nam se sreli. Nasmiješio mi se zaraznim smiješkom i veselo dobacio:

«Dobro jutro gospodine. Lijep dan, zar ne?»

Zastao sam kao gromom ošinut. U tom trenutku shvatio sam koliko sam bogat. Ta imam dvije zdrave noge! Hodam! Zastidio sam se vlastita očajanja.

«Budalo» rekao sam sebi.»Ako ovaj čovjek zrači tolikim zaodvoljstvom, samopouzdanjem i radošću, onda ti nemaš ama baš nikakva razloga da budeš potišten.»

Osjetio sam kako mi se vraćaju snaga i samopouzdanje. Bio sam krenuo u banku da zatražim pozjamicu od stodolara, ali sam sada odlučio bez ustručavanja zatražiti dvjesto. Htio sam reći da idem u Kansas City gdje ću pokušati naći posao, a sada sam odlučio obajviti da u Kansas Cityju želim otvoriti novu radnju. I doista: dobio sam pozajmicu i posao!

Na zrcalo ukupaonici nalijepio sma papirić s ovim riječima:

(Dale Carnegie)