RADOST NA CRNO

Svjedoci smo kako se danas u svijetu događa toliko toga raznorodnoga i kako se promjene zbivaju tako brzo, da gotovo više nitko nije u stanju sve to redovito pratiti i razumjeti, odnosno sve to na opće zadovoljstvo povezati i tumačiti. Ne samo da se razbila nekoć zajednička slika svijeta (ako je takva uopće ikada i postojala), nego su danas jednostavno rijetki oni kojima je dano da umru s onom istom slikom o svijetu s kojom su svojedobno polagali ispit zrelosti. No, problem i nije toliko u «slici», nego u mjestu koje čovjek treba da ima i u njoj i u svijetu koji ona odražava. Jer ono «previše» i ono «prebrzo» ne događaju se u «slici» nego u životu, u životu čovjeka, čiji vijek, u svojoj kroničnoj kratkoći, baš kao za inat, ni za dlaku ne popusti. Ima, dakle, nešto brutalno u tom sudaru ritma suvremenoga života s kratkoćom raspoloživog vremena, ali – što je tu je. Ulaz na magistralu današnjjice naplaćuje se u naravi, i to vlastitoj! «Ne stignem», «nemam vremena», »to ne znam», «to nije moja struka» i sl. – cjenik je na ulazu.

Dakako, o ovakvom životu može misliti što tko hoće, ali u ovakvom životu , ipak (čast mišljenju) mora raditi samo ono što mu se dozvoli ili naredi. Da to pak ne ide tako glatko, svjedoče i sve brojnije ludnice, robijašnice, sve savršeniji sustavi kontrole, manipulacije i prisile, ali isve brojniji «zeleni kadar», koji se razbježao s poprišta borbe za ovakvu «sretnu budućnost». To su alkoholičari, defetisti, narkomani, samoubojice...- te tragično besciljne kamikaze nekoga drugog vremena.Svi su oni, pošto ih je vrijeme nemilosrdno gazilo, zauzvrat, na svoj način, njemu dali pljusku. Nisu znali ništa bolje, ali to nije ni način, ni rješenje.

Nije međutim rješenje ni to da čovjek slijepo guta sva ona umirujuća sredstva, koja, po zakonima kibernetike, svaki sustav proizvodi u cilju vlastitog samoodržanja. I ne mislimo ovdje prvotno na ona sredstva koja su još od rimskih vremena poznata pod šifrom «kruha i igara», koja su doduše, s vremenom promijenila oblik, ali ne i sadržaj, nego na ona suvremenija i mnogo rafiniranija, čija plitkoća običnom čovjku nije uočljiva od prve. Povući, primjerice, crtu od rimskih «kruha i igara» do suvremene pornografske proizvodnje , ili pak do idolopoklonstvenoga potpirivanja raznih športskih natjecanja, nizakoga nije teško, ali to isto otkriti npr, i u brojnim političkim komentarima, zannstvenim prikazima, umjetničkim ostvarenjima, novinskim napisima, televizijskim emisijama... to jest uvijek i svugdje gdje i kada se ljepota i strahota našega vremena banaliziranjem pretvaraju u neka «novokomponovana» vremena, u nešto što pod maskom umjetnosti osiromašuje, pod izlikom znanosti zaglupljuje, pod nalovom istine laže, a sve sa svrhom da ljudi, u potrazi za osobnom srećom i za boljim svijetom , ne bi razvili maštu i ukus te postali izbirljiviji i zahtjevniji – e, to nisu svi jednako sposobni. I takvi su žrtve neljudskoga vremena, pa makar se (upravo zbog neznanja) ponekad pojavljivali u snobovskoj pozi, kao njegovi apologeti.

Nije niakavo čudo ako se u ovakvim okolnostima i crkveno poslanje mnogo teže živi i obavlja nego što je to možda moguće bilo u nekim ranijim vremenima. Crkva, naime, živi dvostruki nemir: onaj koji proizlazi od Duha Svetoga , koji, tjerajući je uvijek prema boljim i savršenijim , ne dopušta da se uspava, i nemir svijeta, u kojemu Crkva živi i kjoi živi u njoj. U životu, jednako kratkom kao i prije, ali brzom kao nikada prije, svako neodgovorno kaskanje ,dokono razvlačenje i nesnalaženje imaju neupsoredivo teže posljedice od onih što su ih mogli imati eventualno prije. Ovo vrijeme ne podnosi petljanciju, ta , preozbiljno je za tako nešto. A petljancija je sve ono (pa bilo to po sebi jako dobro) što se u Crkvi govori i radi ako se pri tom zanemaruje i prešućuje ono bitno – Bog! Bog je u pitanju! Stoga, ako npr. Kršćanski roditelji svojoj djeci znaju lijepo govoriti o svemu i svačemu, ali o Bogu i svojoj osbonoj vjeri slabo ili nikako, kao vjernici oni nešto petljaju. I ako svećenici grade divne crkve i «farofe», vični govoriti o svemu bolje i uvjerljivije nego o «nadi koja je u nama» , i oni nešto petljaju. Petljaju i redovničke osobe ako još uvjek ne uviđaju da ovo vrijeme od njih ne traži toliko profane stručnosti (takvih stručnjaka ima dosta i bez njih!) koliko njihovu proročki življenu osobnu vjeru. A i takvo petljanje u Crkvi također stvara svojevrsno «novokomponovano « vrijeme, koje ono prvo ne rastače, nego nadopunjuje.

Potrebno je dakle, sačuvati (ili pak ponovno vratiti) svojim danima ljepotu, dostojanstvo i izvornost. Potrebno je pred Bogom se sabrati i u njemu se prepoznati, jer on je za nas jedini izvor pravoga i radosnoga življenja. Ništa zato ako «novokomponovano» vrijeme, ne znajući što bi s ovako izvornom radošću započelo, odbije da je negdje javno uposli. Ona će raditi «na crno». Uostalom, zar Bog, u pravilu, ne spasava svijet upravo na takav način?!

Iz: ŠPIRO MARASOVIĆ, Uzvodno (odlomci katoličkog dozivanja)