Ptičji pjev
 

Postoje dvije vrste zvukova: tehnički i prirodni. U prve ubraja se tik-takanje sata, buka automobila, zvuk radija, a u one druge šum vjetra, glasanje životinja, žuborenje mora...

Tog dana na autobusmom se kolodvoru velokoga grada stvorila nezamisliva gužva. Jedna je djevojka ispod sata čekala na roditelje čiji je autobus kasnio. Dvije djevojčice izgubile su svoju mamu i sad je uporno traže. Jednom starijem gospodinu zavrtjelo se u glavi i skoro se srušio. Jedan je student izgubio osobnu iskaznicu, a čak devet sudentica žurilo se kroz gomilu na autobus koji kreće za desetak minuta. Manja grupica prijatelja zadirkivala je starije osobe i glasno pričala o svakakvim neprimjerenim temama. Dva zaljubljena para besramno su se ljubila u javnosti dok ih je desetak drugih parova diskretno promatralo. Jedan je kondukter ispitivao ljude za smjer u kojem idu. Neki je otac pak vikao na svojeg sina jer je u dva dana potrošio tjedni džeparac. Jedan je starac glasno komentirao nekulturu današnjih mladih, a neki je drugi čovjetk još glasnije komentirao poraz svoje nogometne ekipe. Na kolodvoru je valjda stotinjak ljudi pušilo cigarete , batr dvadesetak njih Marlboro. Muškarac srednjh godina, koji je također pušio, viknuo je riječ na j....... . Dva prijatelja udvarala su se jednoj djevojci dok je neki «mnentalno zaostao» čovjek naglas smišljao kako zavesti tu istu djevojku svojim izvrsnim znanjem filozofije. Čula sam i nekog kako priča viceve.

Ali nitko nije čuo mene. Svi su radili neke svoje stvari i brinuli se za svoje probleme. Nitko se nije obazirao na moje pjevanje. A pjevala sam svoje najljepše pjesme. Pjevala sam što glasnije. Čak sam sjela na najvidljivije mjesto, na vleiki kolodvorski sat, gdje me svatko mogao vidjeti. Mislila sam da će me barem sada, dok je sve bilo punoljudi netko primijetiti. Ali nije.

Tada mi je sinula ideja. Bila sam svjesna opasnosti koju ona podrazumijeva, no nisam oklijevala ni sekunde: uletjela sam u jednu kabinu za razglas. Zaprepaštena službenica mislila je da sam slučajno ultejela i željela mi je pokazati put vani. Ali ja se nisam dala otjerati , stala sam pred mikrofon i počela pjevati. Sad su me svi čuli, Bila sam tako ponosna. Pjevala sam sve glasnije i glasnije, sve ljepše i ljepše, a na licima ljudi počeo se javljati osmijeh.

U tom trenutku, bila sam sigurrno najsretnija ptica na svijetu, iako se već sljedećeg trenutka sve završilo: debeli zaštitar lupio me metlom po glavi i u trenu sam pala mrtva.

No, svoju smrt dočekala sam sretno, osjetivši da je moj život ipak imao smisla.

Anđelko Katanec