Obraćenik

Bio nekoć mlad čovjek, bogat, odlična roda, k tome vrlo učen i plemenita srca, koji je radi svoje prijaznosti i vesele naravi bio drag i uglednim ljudima i jednostavnom puku. Ne tako davno vratio se iz tuđine i svi su jedva čekali da ga prime. Jaka uma, gipka i poletna duha, ugodne vanjštine, elegantnih pokreta i finih manira, uvijek spreman na šalu, pjesmu i zabavu, mladi je aristokrat postao glavni u gospodskom društvu svojeg zavičaja.

A onda se dogodilo nešto. S lica mu iščeznu osmijeh, usta mu postadoše nijema za šalu i dosjetke, oči izgubiše sjaj. Najedamput bi se bez vidljiva razloga teško uozbiljio, ponestalo bi mu riječi, a na pitanja bi odgovarao kratko i rastrešeno. Sve se više klonio društva . Prijatelji su se čudili zbog te promjene. Uto mu je umro i brat., kojega je radi njegove djetinje nedužnosti i dobrote, jer je još uvijek bio dijete, od sve braće najviše volio. Nakon sprovoda ga više nitko nije vidio. Splićani su sečudili što se događa s njihovim Markom Marulom. Imao je tek 26 godina i bio je ponos svojega grada jer se upravo vratio sa studija u Padovi, gdje se osobito istakao svojim umom i učenošću.

No nitko se nije sjetio riječi Kristovih: «Ako zrno kad padne na zemlju, ne umre, ostane samo; ako li umre, donese mnogo roda.»Marko Marulić je duboko razumio te riječi i krenuo ih je ostvariti. Želio je biti zrnom koje će umrijeti i donijeti mnogo roda. Zavukao se u najskromniju sobicu svoje palače, izlazio iz nje samo da bi otišao u crkvu, i ondje počeo živjeti za Boga i književni rad, kojim će koristiti svome narodu i svemu katoličkom svijetu kao malo tko; kojim će proslaviti svoj grad i Hrvatsku kao što nitko ne bi mogao da nije umro sebi. Po toj je smrti postao učiteljem prve i najuzvišenije umjetnosti.

(nastavlja se )

(Prema Mmilanu Paveliću, Zagreb 1924.,Kalendar spomenica 2001, Zupni ured Savski Nart)