NEMA ONOG GLAVNOG

Bilo je to desetak godina iza  prvog svjetskog rata. U jednom gradu uže Hrvatske živjela obitelj – muž, žena i dvoje djece. Muž je bio u državnoj službi, a  žena mu rodom iz jednog gradića u srednjoj Bosni. I baš im je po prvi put u posjet došla baka iz Bosne. Bila je to stara Bosanka u dimijama od crnog atlasa i s posebnom maramom, takozvanom jemenijom  na glavi.

Prvog dana po bakinu dolasku sjedili su  poslije podne u primaćoj sobi i živahno razgovarali.  Unučad se čvrsto držala bakinih dimija i ona im je morala odgovarati na stotine pitanja, jer djeca su bila znatiželjna, kako to izgleda u «dalekoj «Bosni.

Kad je pala večer, najednom će baka:

» Dico, bili se mi prikrstili i Bogu se pomolili?»

«Hoćemo bako, hoćemo!», povikaše djeca.

Klekoše  a stara poče po bosanskom običaju: « U ime Oca i Sina...Hoćemo pozdraviti Gospu kako je pozdravio anđeo...» Ali najednom ušuti i poče se okretati tražeći nešto po sobi.

«Što ti je mama, što ti je?!», pritrča njezina kćerka...ali stara se jednako okreće i dalje nešto traži. A onda će: « Ma sinko, tražim raspelo, eto vidim da ga nemate. Pa prid kim se onda vi molite Bogu? Valjda se ne molite prid onom prezobraznicom? «, upre baka prstom u sliku jedne žene koja je bila vrlo oskudno odjevena. «Eeeeeeeee moja dico! Imate carsko namišće, ali nemate onog glavnog!»

Tako je to danas u mnogim katoličkim obiteljima. Svi se natječu tko će imati ljepši i skupocjeniji namještaj, ili kako reče stara «namišće» a malo se tko brine za onaj najvredniji komad pokućstva, ato je križ Isusov. Ili ako ga imaju brižno ga sakrivjau u spavaonicu ili po drugim kutovima. Bože sačuvaj, da postave križ na vidno mjesto u primaćoj sobi! Nije to više u modi.

Nego, možda će sad netko reći: « Pa križ je samo komad drveta ili kakve kovine!» Točno, tako je! Ali mi s križem ispovijedamo svoju vjeru  u Boga Oca svemogućega» koji nije poštedio niti vlastitog Sina, već ga predao za sve nas.» , kako veli sv. Pismo. I ta nam vjera daje snage , da gledajući u križ Isusov strpljivo i odano u volju Božju nosimo svoje križeve.                                                                                       

                (Mons. Ivan Vlašić , Sretna Nova!)