Lice Crkve

Kad dolazimo u crkvu na misno slavlje ili na molitvu, na trenutak predaha, trenutak sabranosti, zbog rasporeda klupa u većini crkava, najčešće se suočavamo sa zatiljcima drugih vjernika. One pred sobom vidimo s leđa. One uz sebe vidimo postrance, ne licem u lice. One iza sebe ne vidimo. A i oni se suočavaju tek s našim leđima. Našim zatiljcima.

Tako je i kad se u crkvi okupi mnoštvo vjernika i kad ih je omanji broj, rasut po svim crkvenim kutovima. Neobično je što, pogleda uprta prema oltaru, središtu našega okupljanja, nemamo snažnije potrebe da se primaknemo bliže – i oltaru i jedni drugima. Da ne dopustimo praznini da zauzme prostor između nas.

S licima drugih vjernika suočavamo se kad ih propuštamo da prođu mimo nas, kad pružamo znak mira jedni drugima (osim ako svećenik to smatra suvišnim ili nepoželjnim), kad idemo na pričest i vraćamo se na svoja mjesta (premda i tada, najčešće, uzgred).

Dakako, naučili smo jedni druge prepoznavati i s leđa, osobito one nama bliske. No dogodi se i da se zabunimo, pa da lice s kojim se susretnemo nije ono koje smo po leđima očekivali. Tada u nelagodi svrnemo pogled.

Pogledamo li u crkvu s druge strane, od oltara, vidjet ćemo lica. Lica, lica, brojna ili malobrojna lica. Vidjet ćemo lica i na njima sve dugine boje života. Onima koji su u prilici redovito s te strane promatrati crkvu i njezina lica, može se učiniti da je slika Crkve uvijek ista ili da se tek neznatno mijenja. U istim dijelovima crkve, pa i na istim mjestima, redovito su prisutna ista lica. Ponekad izostanu, ali su sljedeći put ponovno ondje, na svom mjestu.

No pogled od oltara, osobito pogled nakon duljeg vremenskog razdoblja, otkrit će onome tko u tu crkvu dolazi kroz niz godina, da se slika Crkve mijenja. Da se neprestano, pa i temeljito, mijenja.

S te se strane uočava da se lica koja vidimo svaki dan, lica za koja nam se čini da su uvijek ista, mijenjaju. Da se mijenjaju i u radosti i u zanosu i u dobi. Lice čovjeka, nekada snažna, sada je pred nama uzdrhtalo i plaho. I odjednom ga više nema. Odjednom više nema ni onog starog bračnog para koji su se uvijek držali za ruke. Nema ni nekih svojedobno silno zanesenih. Moguće ih je obeshrabrila naša nedosljednost. Moguće ih je zbunio nedostatak zanosa u našim životima.

Lice, nekad lijepo, nježno, sada su prekrile bore, duboke bore. No pogleda li čovjek pozornije, vidjet će u njima još dublju, sve dublju nadu. I jednu novu, snažniju nježnost i ljepotu. Dijete, koje je nekad trčalo oko oltara, sad na rukama drži svoje dijete. Čovjek, koji je nekad s podsmijehom govorio o Bogu, sada s osmijehom svjedoči o njemu.

Gledamo li od oltara, vidjet ćemo da se oko njega sabiru lica tolikih dobrih ljudi. Gledamo li srcem, vidjet ćemo da su oko njega sva lica koja su mu se ikad primakla – i ona postojana, i ona nepostojanija. Božja ih ljubav, jednom prigrljene, zauvijek čuva u svom zagrljaju.

I mi svojim licem dajemo vjerodostojnost svim tim licima. I naših lica bez njih više nema niti ih može biti.

Oltar oko kojega smo okupljeni, uči nas našemu licu. Govori o licima onih oko nas. Potiče nas da se susretnemo licem u lice jedni s drugima. Jer to je put koji nas vodi pred lice Božje.
Stjepan LICE
Preuzeto iz „Svjetlo Riječi“