Književno utjelovljenje Božje riječi

Pisana Božja riječ je primila literarno tijelo. Ako čovjek i samo letimično prelista Bibliju ili Sveto pismo, opazit će tu i tamo stihove. Pažljiviji će čitatelj uočiti da u Svetom pismu ima dijelova koji podsjećaju na epopeje o znamenitim ljudima i slavnim događajima (npr. U knjizi Jošuinoj , u knjizi Sudaca.; zapazit će stranice i stranice ispunjeme raznovrsnim poslovicama i mudrim izrekama; naići će na čitavu zbirku pisama (Pavlovih, Ivanovih, Petrovih). Istraživačko pak oko stručnjaka otkriva u Svetom pismu pripovijedalačke prikaze događaja. Stručnjaci nalaze u Bibliji dramski obrađene probleme (npr. Problem zla u knjizi Jobovoj), a u nekim ulomcima naziru intimne zapise dnevnika (npr. Kod Jeremije). Pisana se Božje riječ dakle pojavljuje u raznim literarnim oblicima.

Sabor našega (20.) stoljeća veli: “Božje riječi, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednom riječ vječnog Oca , uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima” (Konstitucija Dei verbum, čl. 13) Različiti književni oblici koji se nalaze u Svetom pismu nisu tek opisi događaja ili samo umjetnička ostvarenja. Svi oni govore o Bogu, o njemu “slove”, zato su “bogoslovlje”.

Dakako, svaka literarna , književna vrsta govori o Bogu svojim jezikom: povijest o njemu govori na način povijesti, pjesma jezikom pjesme, a pismo ili drama svojim vlastitim govorom. Istina o Bogu, dakle, ne izražava se u Svetom pismu samo tekstovima koji govore tko je i kakav je Bog, odnosno opisima Božjih zahvata u povijest, nego i lirskim i dramskim dijelovima i pripovijedalačkim prikazima. Nije rijetko da istine o čovjeku dublje doživoljavamo i prodornije spoznajemo preko pjesme, drame, romana (npr, djela Dostojevskoga) nego pomoću čitavih svezaka povijesne građe i teoretskih rasprava.Nije čudo da Bog govori i u pjesmi, drami,pripovijesti i drugim Istoku vlastitim književnim oblicima.
Ističući koliko je važno da se pronikne u misao nadahnutog pisca,Drugi vatikanski sabor kaže: “Da na vidjelo izađe namejna hagiografa , treba se među ostalima obazirati i na >književne vrste< . istina se naime drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ,na različit način , ili povijesni, ili proročki, ili u drugim vrstama govora. Tumač nadalje mora izražavati smisao što ga je hagiograf, (svetopisamski pisac) kanio izraziti i što ga je izrazio u određenim prilikama svoga vremena i svoje kulture. , pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme. Da ispravno razumijemo ono što je sveti pisac htio reći, potrebno je svratiti dužnu pozornost s jedne strane na one osobite načine shvaćanja , izražavanja i pripovijedanja koja su u doba pojedinog hagiografa bila na snazi , a s druge strane na one načine koji su se u ono doba obično upotreblajavali u uzajammom ljudskom saobraćaju” (Dei Verbu m, čl. 12).

Valja dakle uvažavati književne vrste u Svetom pismu . U pjesmi nećemo literarne figure uzimati udoslovnom smislu. Pjesnik poosobljuje prirodu, počovječuje Boga, To su književno oblici kojih ima u svim književnostima. Ima ih i u svetom pismu. U njemu se spominje da rijeke plješću rukama i da Bog šeta. Kao što rijeke nemaju ruke da plješću, tako Bog, jer je duh, nema nogu da šeta. Jasno je dakle da se tekst nemože uzeti kao doslovna istina. , ali ni kao kakva neistina, već kao istina svojstvena pjesničkom izrazu. Konkretno zovom što ga pisac 98. psalma upravlja rijekama da zaplješću Bogu izriče se veličina Boga Gospodara svijeta, a slika o Bogu koji šeta zemaljskim rajem izriče blizinu što je postojala između Boga i prvih ljudi.U epski iznesenoj povijesti ne možemo tražiti isti stupanj povijesnosti kao u povijesnom izvještaju. Mjesto da očekujemo punu povijesnost od svake pojedinosti, uočit ćemo povijesnost jezgre.
Ivan Golub(Priajtelj Božji, 18-19)