I s u s O s l o b o d i t e l j

VRIJEME DOGAĐANJA.: oko godine 27. poslije Krista

Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima : mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu.
Kršćani se zovu po Kristu, Isusu iz Nazareta. Tko je taj Isus Krist? Zašto mu toliki vjeruju? Što on ljudima vrijedi?

Treba reći da Isus nije neko biće iz bajki poput dobrih vila, vilenjaka, vukodlaka, Crvenkapice, Snjeguljice... On je povijesna osoba. Točno se zna gdje je živio, suvremenici su ostavili pisana svjedočanstva o tome što je govorio i činio.

Domovina mu je zemlja koja se u starini zvala Kanaan, zatim je poznata pod imenom Palestina, a danas se ondje nalazi pod imenom Izrael. On živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća.
Kao i mnogi drugi dječaci i mladići živio je i radio u svom zavičaju gotovo do svoje tridesete godine, a jedva je tgogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost.
Danas je Isus Krist najpozantija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli.
Kako je to počelo?
Mladi tesar iz Nazareta, Marijin sin Isus, nakon svog čedrdesetdnevnog posta u pustinji počeo je jednog dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4,23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa.
Opće je poznato da je njegovo prvo čudo bilo pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-11).
A koji je prvi Isusov javni govor?
Na to pitanje rijetki znaju odmah odgvoriti. Prema onome što je zapisao evanđelist Luka to je bilo ovako:
«Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita. Pruže mu svitak proroka Izaije. Kad ga razmota, namjeri se na jesto gdje je bilo zapisano:
«Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zaorbljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.» (Lk 4, 16-19).
Eto, Isus je najprije javio ljudima da ih dolazi osloboditi od siromaštva, od robovanja, sljepoće imraka, od potlačenosti.
Isus se dakle javio kao OSLOBODITELJ.
Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed?
Prvo je čudo bilo potrebno onim ljudima koji su slučano ostali bez vina usred svadbe.Da su to bili bogatiji ljudi, ili da je one godine grožđe bolje urodilo, to im Isusovo čudo ne bi niti trebalo. Prva Isusova propovijed daleko je zamašnija. Radost i sloboda su ljudima mnogo potrebniji od vina.
Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina. Isus je ponudio svijetu pravu Radost i pravu slobodu.
U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska,Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska , Bugarska, SFRJ(pisano za vrijeme SFRJ;Op.m) Albanija, Grčka , Turska,Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana, Svi su sanjali o slobodi.Većina ljudi koji su tada živejli u Rimskom carstvu bili su robovi, jer je to bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu. Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao.
Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je donosilo samo teški rad i stradanja.

Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od vleikh zaraza: kuga, kolera itd. Mnogu su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Nih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropaštavo je mngima oči, te je bilo i mnogo slijepaca.
Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su , kako i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, klali, varali , klevetali, sramotno postupali sa djevojkama, ženama i td. Od toga su postojali još nezadovoljniji i nesretniji. Kad drugome načiniš zlo on je nesretan a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikad nećeš postati bolji. Namjesto da se oporaviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boili glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zabroaviti: tako ubojica još više ubija i lopov još više krade.
Zlo koje čovjek čovjeku čini najteže je ropstvo u koje čovjek upada. Time sam sebe uznutra veže nevidljivim lancima. To je prokletstvo grijeha.
Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku. (nastavlja se)

Preuzeto iz : «Mali Ključ Biblije», Živko Kustić