| Sve se treba promijeniti, ali kako? «Za moje mladosti bijahu popularne novele Maxa Eytha, koji je danas već zaboravljen. On po profesiji bijaše inženjer, pa je i građu za svoja djela uzimao iz povijesti tehnologije. Naziv jedne novele bijaše: «Profesionalna tragedija.» U njoj opisuje mladog inženjera koji jednog dana, kropz niz neobičnih slučajnosti dobi vrlo težak zadatak. On je naime trebao sagraditi most preko jedne rijeke koja se na tom mjestu spajala s morem. To je inače, vrlo težak zadatak jer na tom mjestu djeluju plima i oseka. A tada , na samom početku tehnološkog razdoblja, čovjek još nije posjedovao suvremena sredstva.» Mladić, dakle, poče graditi taj divovski most. Kad ga dovrši, bijaše priređeno svečano otvorenja, s glazbom i zastavama, uz prisustvo mnogih novinskih izvjestitelja. Dostojanstvenici se provozaše vlakom preko mosta. Mladi inženjer bijaše u središtu zanimanja. Sve novine pisaše o njemu. Posta poznat. Ubrzo nakon toga, u Londonu otvori ogromni projektni ured. Oženi se djevojkom iz bogate obitelji. Imaše sve što mu srce poželje. Ipak je u njegovom životu postojala jedna strašna tjajna o kojoj je samo njeogova žena znala samo nešto malo. Naime, svake bi jeseni iščeznuo iz Londona. Otputovao bi do svog mosta. Noću, dok bi divljala oluja i udarala kiša, stajao bi vani na mostu, umotan u kišni ogrtač i drhtao od straha. Osjećao je kako oluja udara u nosače njegova mosta. Ponovno i ponvno proračunavao je da li su nosači dovoljno snažni i da li je dobro pororačunao koliki će pritisak vjetra morati podnijeti most. Kad bi prošle jesenske oluje, vratio bi se ponovno u London. Tada opet bijaše veliki čovjek koji imaše značajnu ulogu u poslovnom životu grada. Nitko nije primijetio da je u njemu prikriven ogroman strah: « Da li je most dobro sagrađen? Da li je dovoljno snažan?» Ta uzmeniravajuća pitanja bila su mračna tajna njegova života. Max Eyth opisuje i dalje potresnim stilom, kako je inženjer jedne noći, za vrijeme zastrašujuće oluje ponovno došao na most sav ispunjen strahom. Kroz mrak ugleda vlak koji je upravo dolazio na most. Vlak prođe kraj njega i on se zagleda u svjetla posljednjeg vagona. Odjednom svjetla išččeznu u bijesu oluje. Znao je da je vlak već u dubini, među podivljalim vodama. Most se srušio na samoj sredini! Kad prvi puta čitah tu pripovijetku, još kao dječak, glavom mi prođe misoa: « Nije li to priča o svakom čovjeku? Svi mi gradimo most svog života. S vremena na vrijeme, kad nam naiđe neka besana noć, ili kad nas nešto jako uznemri, pojavi se strah u nama: «Jesam li , u stvari, pravilno sagradio most svoga života : »Hoće li se on zaista održati pred olujama koje nailaze u životu? » Tada jako dobro znam da nije baš dobro! Most našega života nije potpuno siguran! Svijet je prepun moralnih pouka i preporuka, ali se nijedan čovjek nemože promijeniti sam od sebe. To su teške riječi. Osjećam, neki su ljudi koje susrećem potpuno svjesni kako nešto nevalja s njihovim životima. Dragi prijatelji, ne znam da li je Crkva kriva što ljudi misle da je kršćanstvo dosadno. No, ja nalazim da je poruka: »Bog posla svog sina Isusa na ovaj svijet kao jedinu šansu za nas – poruka od koje zastaje dah! Taj Isus reče nevjerojatne riječi kad reče: «Evo , činim sve novo!» - On, i samo on, može promijeniti ljude! Vidjeh pijanice koje Isus oslobodi robovanja alkoholu. Sebične starice koje u sovjoj sebičnosti proklinjaše sve ljude, postaše drugačije i počeše misliti na druge. Muškarci koji bijahu sapeti svojom bludnošću, i bivahu oslobođeni. Isus mijenja! Kad Isus uđe u nečiji život, sve se mijenja i postaje novo! To nije bajka. Mogao bih vam navesti mnoštvo istinitih primjera i zato trebamo, kad već dobro znamo da most našega života nije potpuno u redu, tog Spasitelja koji nas može promijeniti.Trebamo Gospodina Isusa , živog Spasitelja. – A on je tu! Njega možete zazvati još ove večeri i reći mu sve svoje životne probleme, sav svoj jad. Wilhelm Busch |