Duhovi, pedeseti dan nakon Uskrsnuća, često se zove rođendanom Crkve, jer se toga dana u Jeruzalemu mala zajdnica prvih Kristovih vjernika po prvi puta predstavila javnosti i nlaog umnožila prilivom novih krštenika. Stoga je na mjestu da biblijska čitanja na misama toga dana nastoje orisati samu srž, ustrojstvo i dinamizam crkvenoga bića. Crkva je prije svega zajednica onih koji Kristu vjeruju i koje Duh pokreće da mijenjaju svijet, da promiču mir i ljubav. Ona uvažuje sve bogatstvo kultura , jezika i mišljenja; ruši ograde među ljudima, ali ne ugrožava njihove osebujnosti; povezuje ali ne okiva; sjedinjuje, ali ne ujednačuje. Naviješta novi svijet, ali je svjesna da se on rađa u silnoj tjeksobi, u porođajnim bolovima , u kojima se grči i priroda, i čovjek, i društvo.

Biblijsko kazivanje o babilonskoj pomutnji na svoj način ističe da Bog nije htio mržnju, nerazumijevanje i ratovanje među jezicima , narodima i državama, nego da je sve to plod ohole ljudske sebičnosti. Koliko god prikaz o babilonskoj kuli naivno djelovao, isitna je da bi vlasti željni pojedinci i ksupine htjele i Boga s neba skinuti kako bi sami umjesto Boga mogli nad drugima vladati. Također je istina da od tog ljudskog bogovanja proizlaze sva ugnjetavanja, diskriminacije i sukobi. Kao što se u toj iskonskoj babilonskoj oholosti jezici razdijeliše i suprotstaviše, tako na dan Duhova Duh silazi na ljude u znaku plamenih jezika da sve iznova poveže i privede uzajamnom razumijevanju. Važna je , iako rijetko isticana, pojedinost u ovom čitanju iz Djela apostolskih da je svaki slušatelj prvoga Petrova govora razumio taj govor na svom materinskom jeziku. Nije, dakle, svima dano da razumiju samo jedan crkveni jezik, nego je Crkvi dano i zadano da se izražava tako kako bi je svi mogli razumjeti ne odričući se svojih jezika. Stoga širenje kršćanstva ne smije biti duhovna ni kulturna kolonizacija, nego se ono kao kvasac ucjepljuje u svaku kulturu da potakne i usmjeri njezin vlastiti rast. Vrijedi to razumjeti i uvijek iznova isticati.

I apostol Pavao govori o rzaličitosti u jedinstvu Crkve kao Tijela Kristova. Duh ukida dislriminaciju, uzajamno nadmetanje i ponižavanje između Židova, Grka i svih drugih, ali Židov ostaje Židov, Grk ostaje Grk, svaki čovjek i svaki narod kad ih isti Duh napoji, ostaju i još više postaju ono što jesu, samo se neće više jedni drugima suprotstavljati nego će jedni druge prihvaćati i obogaćivati.

Uskrsnuli Isus naviješta mir, daje učenicima Duha Svetoga i šalje ih oslobađati ljude od grijeha. Nije dovoljno isticati hijerarhijsku vlast otpuštanja ili zadržavanja ljudi u grijehu, vlast razrješivanja i vezivanja, nego je ovdje posebno istaknuta odgovornost kršćana, o kojima ovisi hoće li tako svjedočiti vjeru , druge tako obdarivati Duhom kojim su obdareni da se ti drugi zaista mogu osloboditi, ili će zbog svoje nedosljednosti biti krivci da svijet i dalje ostane zarobljen grijehom.

              Kustić Živko, Nedjeljna abeceda biblijske vjere