Treća nedjelja Došašća

Svijet i u naše doba kao i u doba starih proroka u moralnom je pogledu više nalik pustinji, da ne kažem paklu, nego optimističkoj viziji koju ocrtava biblijska nada. Nakon toliko tisućljeća naviještanja ljubavi i mira među ljudima, navjestitelji bi se imali razloga umoriti i odustati. Međutim, Bog ne ostaje samo na naviještanju drugačije budućnosti, nego u zajednici svojih prijatelja trajno pokazuje svijetu ostvarene znakove te budućnosti. Kršćnska zajednica koja ne može pokazati tih znakova doista je nevjerodostojna i njezino je svjedočenje neuvjerljivo.

Čudo u pustinji

 Izaija vidi da je stvarnost pouput «zemlje sasušene», ali pjeva o njezinu procvatu. Naviješta da će slijepi progledati, gluhi pročuti, hromi poskočiti, nijemi prokliktati. Treba se samo othrvati očajanju i strahu. To da se vjernici ne boje i ne očajavaju, da se nadaju neostvarenome kao da vide ono čega još nema – to je već znak da Bog doista djeluje u ljudima. Važno je da takvi vjernici nisu fanatici nego trijezni članovi društva koji ne bježe iz svijeta kakav jest, nego se u  njemu za njegovo dobro žrtvuju a ne daju se od njegova zla nadvladati. Ljubav koja se mrziteljima ne opire mržnjom ni zločincima zlom, koja na nasilje ne odgovara nasiljem, ali mu se ne klanja nego ga ciejlim svojim živototm niječe, to je čudo koje pokazuje Božju prisutnost, jer je bez Božje pomoći neostvarivo.

Sjeme pod ledom

Jakov Apostol u prvim će godinama mlade Kristove Crkve upozoriti zajednicu kako su stari proroci bili strpljivi u vjeri i nadi upovjesnim okolnostima koje azicjelo nisu bile ništa bolje. Ističe potrebu strpljenja, a to strpljenje  nije rezignacija. Ratar kad gleda snijegom pokrivenu njivu u koju je posijao dobro sjeme te već u duhu vidi proljetno bujanje, ne živi u iluziji ni u rezignaciji, nego u sigurnoj nadi.Sva buduća bujnost već je sadržana u skrivenom životu dobrog sjemena.  To je sjeme pod snijegom čudo života koje niječe ledenu smrt. Važno je međutim da sjeme zaista bude živo i zdravo.  Apostol upozorava da među vjernicima , makar ih u stanovitim vremenima i sredinama bilo sasvim malo, vlada istinska ljubav, da se jedni na druge ne tuže, da jedni druge poštuju. Ako se u zajednici vjernika kao u sjemenu  već ne nalazi «civilizacija ljubavi» onda se ni svijet od te zajednice nema čemu nadati.

Već se događa

Tumači Svetoga Pisma mogu se pitati da li je Ivan Krstitelj iz tamnice poslao svoje učenike  da Isusa pitaju je li on doista očekivani Mesija zbog toga što sam još nije bio  sasvim načistu ili radi toga da se učenici uvjere. Bilo kako bilo, Isus je pitanje ozbiljno shvatio. Nije odgovorio navođenjem biblijskih dokaza, nego ih je pozvao da gledaju što čini. On je naime, čudesnom Božjom snagom otvarao oči slijepima, uši gluhima, ozdravljao bolesne, oživljavao mrtve, siromasima ulijevao povjerenje u  život. Nije to činio da ustanovi neku čudesnu bolnicu nego da navijesti oslobođenje od svih zala. Njegova zajednica ne zamlji, ako želi biti vjerodostojna, ne mora činiti biološka i fizička čudesa, ali mora u sebi biti slobodna od svake zaslijepljenosti i prisile, da bi mogla naviještati oslobođenje i biti uvjerljiva osobito onima koji trpe siromaštvo – materijalno i duhovno.