Posljednji ples jesenjeg lišća

    Svako godišnje doba nosi usebi neku poruku. Takoje i jesen prepuna veličanstvenih boja zbog kojih jedan pjesnik i teolog reče da je jesen «izložba boja». Svakako da je imao u tome pravo, ali ona je to ipak tek u  svom početku, jer vrlo brzo i jesen poprima crno-bijelo atmosferu, i u prirodu i u nas se uvlači neka sjeta, neke teške misli koje nas nose na »daleka putovanja» služeći se našim sjećanjima. U tom prisjećanju možda se ipak zapitamo i o smislu naših životnih, mladenačkih «proljeća i ljeta» i pokušamo otkriti smisao ljepote i sjaja, ali i  sivila i povučenosti, ostavljenosti i osamljenosti.

   Mjesec listopad inače ne nudi dane obilježene velikim slavljenjem. Zapravo je to mjesec koji nas redovito dariva sa vlažnim, hladnim, sivim danima, s nebom prekrivenim oblacima.  Magla i prvi snijeg su također uglavnom neizostavni gosti. I upravo u ovim danima ogromna većina lišća opalog s drveća već leži na tlu. Poneki jači vjetar još jednom ih podigne sa zemlje u zrak, visoko gore i prepusti ih posljednjem plesu do ponovnog smiraja na vlažnoj zemlji. Više nije navezano na granje i na stabla. Postalo je slobodno ali ipak potrebito pomoći vjetra koji ih rado još nosi i pokazuje im poneki novi svijet.

   Tek ono lišće koje je suho i lagano, biva ponešeno i podignuto vjetrom,ali ono vlažno od kiše i magle, ostaje slijepljeno na tlu. Njihovo putovanje je završeno, njihov ples odplesan.  Izloženi su nemilosrdnom gaženju teških cipela ljudi po parkovima, a automobilske gume  bezibzirno  razbacuju na sve strane. I čistač ulica napokon kao posljednji nailazi i skuplja ga i brižno ga pripravlja za buduću hranu proljetnom bilju i cvijeću.  Poneko još lišće koje ostade usamljeno ležati na travi polako se oprašta s posljednjim izdisajem jeseni.

   A kada jesen «izdiše» nestaje sva ljepota i bogatstvo boja što je na početku odavalo svu veličanstvenost i umjetnički značaj. Svestrana ljepota jesenskog godišnjeg doba već dobrano ustupa mjesto sivilu i ukočenosti zime.

  Kraj bivovanja, prolaznost materije, naša osobna ograničenost sve nam je više pred očima. Što ostaje dakle od svih onih prolaznih ljepota i stvari, za koje nam se čini da se iplati svaki trud i napor?

   Prečesto se tek na kraju života, pred smrt,. otkriva što je zapravo vrijedno.

   Hoćemo li se dati poučiti od naših prethodnika i već prije protrljati oči?!