Početak korizme

Korizma je vrijeme  u kojem se prisjećamo Kristova četrdesetdnevnog boravka u pustinji prije javnog nastupa i četrdesetgodišnjeg putovanja Izraelskog naroda iz ropstva u slobodu. U tom je vremenu izraelski narod, pod vodstvom Mojsija, često gladan i žedan, gubio pouzdanje i padao u kolebljivost. No u to vrijeme je posebno iskusio i Božju ljubav i nježnost, koja mu zapravo nikad nije niti nedostajala. 

Danas je vrijeme korizme vrijeme priprave proslave Kristove smrti i uskrsnuća. To nazivamo također i vazmenim ili uskrsnim otajstvom. Ta otajstva se uglavnom u korizmeno vrijeme tumače i prenose novim katekumenima, tj. pripravnicima  na krštenje. Oni se u  uskrsnom bdjenju pribrajaju kao novi članovi zajednici Crkve. Olako se taj radosni događaj gubi iz vida, te često nismo svjesni  da u korizmenom vremenu dijelimo na neki način zajednički put s tim katekumenima, oni doduše tek upoznaju otajstva naše vjere, ali mi ta otajstva s posebnim intenzitetom obnavljamo i posadašnjujemo. 

Tako se naša priprava za Uskrsno slavlje  ostvaruje slušanjem Božje Riječi i revnijim življenjem našeg kršćanskog života. Mada je naime svake godine i svakog dana svaki kršćanin pozvan  da sam postaje što sličniji Kristu, što pretpostavlja odricanje grijeha, zla i tako s Kristom uskrsava na novi život. 

Jedan način takvog suživljenja s Kristom je i post i nemrs tokom čitave korizme. To je bio jedan vid pokore... Nažalost, sama riječ pokora dobila je negativan prizvuk i izgubila svoj prvotni smisao obraćenja. Obraćenje (metanoja) naime znači prekid sa zlom a okretanje i pristup Gospodinu. U Svetom pismu se obraćenje ostvarivalo zajedničkim pokorničkim vježbama kao što su postovi, plač, jadikovke, nošenje pokorničke haljine, posipanje glave pepelom, povezano s priznavanjem grijeha  i različitim molitvama, kao što su naprimjer pokornički psalmi.  Takvo obraćenje (pokora)  prihvaćeno s poniznošću, omogućivalo je ljudima da postignu Božje milosrđe. Ipak se pokornička praksa svodila sve više i više na ono izvanjsko, što se moglo od drugih zapaziti, vidjeti. To nazivamo izvanjskim formalizmom. Stoga su proroci u Starom zavjetu govorili o novom obliku obraćenja, koji se mora dogoditi upravo u ljudskim srcima.  Samo takvo obraćenje donosi pomirenje s Bogom i okrenutost prema braći ljudima. 

Također i smisao obraćenja (pokore) vodi tome dvostrukom cilju: pomirenju s Bogom i otvaranju prema ljudima. Prije je izrazito naglašavan stari oblik pokore kao što su post i nemrs. Danas se više ističe smisao pokore. Korizmena pokora treba nas što više dakle zbližiti s Bogom i braćom ljudima. U današnje vrijeme pokora dobiva sve više druge oblike, kao što su čitanje Svetog pisma, razgovor o pitanjima vjere. Odreći se nečega što nije neophodno, nabaviti iil čitati neku dobru duhovnu knjigu, posvetiti neko vrijeme razmišljanju i poniranju u samoga sebe. A odricanje od hrane ne smije biti svrha za postizavanje bolje «linije». Nije naodmet  i uštedjeti malo novca i podariti onome koji je potreban osnovnih sredstava za život. Pogotovo u korizmi  obraćenju i pokori mogu doprinijeti  zajednička okupljanja i slavlja, kao što su misno slavlje, ispovijed, organiziranje i posjećivanje posebnih predavanja. 

Tako korizmeno vrijeme može svakome kršćaninu  biti od velike koristi da što dublje zaroni u Krista, to jest da ide njegovim putem koji je put prihvaćanja križa drugih ljudi i što obilatije prožimanje njegovim Duhom ljubavi i sebedarja. 

Danas korizma postaje naročito značajna  za cijelu kršćansku zajednicu u pripravi odraslih  na krštenje. Takvih je danas sve veći broj. A kad odrastao čovjek upozna Krista  i želi ga vjerom prihvatiti, on nemože ući u zajednicu Crkve ako se prije zato ne pripravi i ne pouči.  U starini su se za ulazak u Crkvu (što se događa krštenjem) katekumeni pripravljali dugo vremena, a bliža priprava je bila upravo u korizmi. U vrijeme korizme izlagala su im se, a i danas se izlažu  kršćanska otajstva sa svim njihovim zahtjevima. To je vrijeme kad oni moraju prihvatiti svoj život  u Crkvi kao zalaganje u nasljedovanju Krista i služenju ljudima  u njegovu Duhu.. Katekumeni  i krštenici  imaju u korizmi priliku da dublje upoznaju  Krista Spasitelja. Oni moraju postati svjesniji otajstva koje žive i koje treba ravnati njihovim životnim ponašanjem. Trebaju se priznati grešnima pred Bogom i pouzdati se u njegovo milosrđe.

Tražiti Gospodina i njemu se uvijek iznova obraćati – to je prava pokora koja dobiva svoj izraz  u svakidašnjem sebedarnom životu. Samo to omogućuje  kršćanima da prionu  i sudjeluju u Isusovoj muci i uskrsnuću.  To ujedno znači imati udjela u njegovim patnjama i u njegovu životu. Krštenje i  euharistija to ostvaruju, a život svakidašnjice to  očituje i pokazuje  svijetu koji je pozvan da s Kristom iz smrti prijeđe u život. 

Kolikogod to nelogično zvučalo, smatram da bismo upravo u korizmenom vremenu trebali biti malo egoisti – to jest da učinimo nešto za sebe, da sebi posvetimo pažnju. Jer, istina je da nemožeš niti drugome ništa dati ako sam ne posjeduješ. A kako ćeš posjedovati ako ne radiš na sebi? Uskratimo u ovom vremenu nepotrebna druženja po kavanama, ili beskonačna i nekorisna tračanja kod kuće i u gostima. Nađimo vremena za sebe, nađimo «termine» za sebe da bismo nakon Uskrsa mogli  darivati  blago koje niti «hrđa niti moljac ne nagrizaju».