2. nedjelja Došašća

Iz ovog i ovakvog grešnog svijeta mora se pojaviti pravi čovjek. On će s Bogom drugovati, ali neće iz svijeta bježati, nego će se u njemu boriti za promjenu. Spreman na svaku žrtvu, bit će zaljubljenik mira. Vjeran baštini svoga roda i sovje religije, on je nadasve vjeran Bogu i čovjeku te stoga jednako voli i jednako se zauzima za sve ljude i narode. Hoće sve okupiti, ali svakomu pristupa osobno i prihvaća samo one koji se slobodno i iznutra promijene.

U prvom današnjem čitanju (Iz 11,1-10) prorok Izaija razvija svoje pjesničko proročko viđenje o svjetskom poslanju svog anaroda Izraela. Javlja da će  onaj u kome će biti sažeto i svijetu darovano to poslanje biti, kao što je već rekao, iz potomstva Davidova. Spominje i Davidova oca Jeseja, neka se zna da ni David sam po sebi nije neki početak, da je uključena sva ljudska povijest. No, pravi izdanak bit će ipak drugačiji od djedova i otaca, kojih se ne odriče. Bit će pun Duha Božjega. Prorok nabraja darova Duha koji, očito, ništa ne niječu nego unapređuju sve što čovjeka čini čovjekom. Izgleda da je znak za njegovo prepoznavanje  prije svega zauzimanje za društvenu pravdu: protiv silnika a za siromahe. Ta naznaka društvene promjene toliko je srasla sa svim mesijanskim navještajima, da bi biblijska poruka koja bi to zaobilazila bila sasvim krivotvorena. Također je krivotvorevina naučavati da zatakvu promjenu svijeta nije nužna spomenuta promjena koju u čovjeku proizvodi Duh Božji. Obraćenje počinje u svakom čovjeku djelovanjem Duha, a iskazuje se u obraćanju svijeta. Kao što se osobnim obraćanjem čovjek odriče ososbnih grijeha, tako se ssvijet obraćanjem oslobađa  od društvenih grijeha, od svake nepravde i tlačenja. Nije to poziv na novo nasilje i novu prisilu u korist novih gospodara. Biblijski borac za društvenu  pravednost  zaljubljenik je Mira.

Darovani svijetu

 Prvi kršćani započeli su u novim zajednicama već ostvarivati jezgre tako naviještena svijeta budućnosti. I morali su znati da usavršavajući sebe i svoje male skupine ne dovršavaju zadatak, nego da žive za spasenje onih koji još ne vjeruju, koji su ih već tada krvavo progonili.. Stoga Pavao ističe ( Rim 15, 4-9) kako je Isus bio vjeran starozavjernoj izraelskoj baštini – koja je označena starim obredom obrezanja – da bi mogao donijeti spasenje i ljudima svih drugih religijskih baština, koji će se moći spasiti primajući Krista na svoj način, u sklopu vlastitih baština, ne postajući time Židovi, ne primajući obrezanje. Kršćanin živi cjelovito  u svojem narodu i u svojoj kulturi,  u svojoj crkvenoj baštini, ali tu svoju sredinu napinje Kristovim Duhom služenja svim ljudima i narodima tako da se ne zatvara u sebe niti prezire vrijednosti drugih naroda, kultura i religija. U svaku tu drugačiji sredinu može se zasijati i u svakoj može izniknuti i izrasta sjeme Riječi Božje, svaka može prihvatiti Krista ne zanijekavši sebe.

Bez maske

Ivan Krstitelj pomaže nam da sve ovo ne shvatimo kao zanosnu i prijetvornu priču. Isposnik naviješta promjenu, ali ne nasjeda lažnim obraćenicima koji bi htjeli sačuvati sve svoje povlastice i dalje ugađati svom svojim prohtjevima, koji glume pobožnost da se ne bi morali obratiti. Nije se dosta oprati, treba se iznutra promijeniti: ognju predati svoju zloću i zaživjeti Božjim Duhom.