D O Š A Š Ć E

   Čovjek razmišlja o budućnosti i u svom životu teži  uvijek za nečim boljim i za nečim što ga nadilazi, što još ne pozna, za onim što još nije ostvario i što smatra ostvarenjem sebe samoga. Iznad svega čovjek čezne za što boljim međuljudskim odnosima, za pravdom i ljubavi među ljudima. Čovjek je biće usmjereno na budućnost. Bog je čovjeka takvim stvorio i za tu čovjekovu težnju jamči ostvarenjem u svetim knjigama. U ovo liturgijsko vrijeme Crkva želi produbiti tu čovhjekovu težnju. Zato mu pred oči stavlja iščekivanja ljudi prišlosti i budi čežnju suvremenog čovjeka za ostvarenjem prave čovječnosti. Osnovna misao je ova: Bog je ljubav i ta ljubav dolazi ususret svome narodu da ga spasi.

   Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u našu povijest i trostrukog ispunjenja njegovih najdubljih čežnji. Krist, čovjekoljubac, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima – i postaje nazočan u  životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći sa slavom kao Kralj i pokazat će kako je ljudska povijest  imala smisla u svojim pozitivnim stremljenjima. Nadolazi dan, i mi ga iščekujemo ne mirno stojeći, nego živeći i radeći za bolje i ljudskije društvo, kad će nam se u punini otkriti Božja Ljubav i smisao ljudske sudbine. Taj dan je budućnost za koju već sada radimo zalažući se u svijetu. Stoga vrijeme došašća budi u ljudskim srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji i novi svijet, prožet Duhom ljubavi.

  Kakv stav treba zauzeti kršćanin koji i ščekuje Kristov dolazak? On na svojim sastancima, osobito u vrijeme došašća, želi odgovoriti Bogu koji nam šalje svojeg Sina, čovjekoljupca. Svaki nedjeljni sastanak kršćana jest zapravo susret s Božjim pozivom i vleikodušan odgovor na nj. Uostalom to je i razlog svakog liturgijskog slavlja.

   Prvotni stav kršćanina u vremenu došašća ima biti vjera. Nije riječ o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je  kadra uočiti otajstvenu Gospodinovu nazočnost u sakramentima, u nedjeljnom liturgijskom zboru, u životnom svjedočenju svakog kršćanina. Riječ je o vjeri suradničkoj. Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak jer sve ono što u liturgiji obavljamo bez toga bi bilo samo izvanjsko i folkloristično.

   Drugi osnovni stav kršćanina u došašću ima biti duhovno siromaštvo. Kako možemo nekoga iščekivati ako ne osjećamo potrebu za nekim? Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji dobro sebe poznaje i koji osjeća potrebu za onim koji je veći i bolji od njega.  To siromaštvo pretpostavlja čovjekovu otvorenost  Drugome. Stoga je došašće vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin  i cijela Crkva postaju svjesni potrebe  da ostave put grijeha i zla i da se dadu na put koji vodi ostvarenju  Božjega svijeta – svijeta ljubavi i dobrote.

  Došašće je uejdno i vrijeme Kad Crkva razmišlja dublje o svojoj prisutnosti u suvremnom svijetu i op svome poslanju u ovome današnjem ljudskom rodu. Suvremeni se čovjek tjeskobno pita za smisao  ovoga svijeta i povijesti. Istina, znanost i tehnika mu omogućuju  da bude stvaratelj, što uostalom i Bog od njega traži; napredak mu omogućuje da se sve više osamostaljuje u svom radu i da ne bude više pod skrbništvom Crkve. No, da li je sve to dovoljno? Kršćanin pripada ovom suvremnom svijetu; zadaća mu je da sudjeluje u napretku ljudskog roda na svim područjima i da se raduje uspjesima svih ljudi ta da dijeli nadu sa svojim suvremenicima. Ipak, možda suvremeni čovjek nije postao dovoljno svjestan loma koji je nastao između Crkve i suvremenog svijeta. Kršćanin pripada novome svijetu kome nije središte jedino čovjek, nego Čovjek, pisan velikim slovom – Isus Krist, Sin Božji.

  On je dao novo usmjerenje svim čovjekovim naporima i poziva sve koji u njega vjeruju da rade u ovome svijetu ali da u nj unose novi Duh ljubavi, razumijevanja i nesebičnog sebedarja. Krist želi da čovjek bude stvaratelj – na svim poljima tehnike, kulture – ali da sav  napredak prožme ljubavlju prema čovjeku. Stoga je nedjeljno pohađanje svete mise trenutci kada kršćani pokušavaju svoju nadu u  novi, božanski život, ukorijeniti usvoju  u svoju ljudsku nadu za boljim svijetom te se trude da Crkva danas dobije novo lice koje će ljudima odsijevati Božju ljubav prema današnjem svijetu i odgoniti tjeskobu koja znade pomračiti ljudske horizonte.

                                                       Abc, Nedjeljni i blagdanski misal, KS, Zagreb 1992.