Nalazimo se u posebnom crkvenom vremenu u kojem  Crkva preporučuje svojim vjernicima da bi se dublje zapitali o smislu svojeg života, a prije svega o smislu patnje, umiranja i žrtve. Vrijeme je ovo potrebito iskoristiti da bi se susreli sami sa sobom, sa svojim isitnskim «ja» koji tako rijetko u žurbi i vrevi života dolazi do riječi. Ali, i kada se susrećemo sami sa sobom, nemoguće je zaobići istinu da je čovjek upućen na druge, i da mu je samo po drugima zadobiti spas duše. Različiti su i bezbrojni putevi i načini kako drugoga učiniti suputnikom ka zajedničkom cilju, vječnom životu. Ali reče jednom Isus : «Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili!»  A tko je moj najmanji brat? Nadam se da nećemo odgovoriti da nam je brat naše tijelo, koje mora imati savršenu liniju, i da je ovo korizmeno vrijeme idealna prilika za to. Naše tijelo, istina, hram je Duha Svetoga, i dužni smo po savjesti dati mu ono što mu jepotrebno, ali samo toliko kako bi bilo moguće služiti višim ciljevima, nama i drugima. Samome sebi nesmije biti svrha. Čovjek se u duhu usavršava samo ako se daje za drugog, ako je i drugi ,koji je potrebit pomoći, uključen u naš koncept hoda prema krajnjem cilju vjere, vječnom miru u Bogu.

Zapitajmo se dragi sumještani Garevca, da li bismo ipak mogli odvojiti koju kap znoja za naše povratnike u rodnom nam mjestu, da li bismo mogli tu kap znoja pretvoriti u «Kap dobrote» te učiniti ispunjenijim ovo vrijeme korizme nama samima, a našima uljepšati nadolazeći blagdan Uskrsa?

Mi smo sigurni da je vaša ljubav domišljata i da ćete naći načina bilo financijski bilo na koji drugi način svoju kršćansku vjeru i konkretizirati u iskazivanju suosjećaja i supatnje s onima koji nam čuvaju i izgrađuju naš Garevac.

Unaprijed zahvalni za svaku kap dobrog djela -