Prošlo je više od deset godina kako je umjesto našeg sna, umjesto onog što smo sanjali i čemu smo se nadali, došlo naše stradanje ili mala ljudska kalvarija. To što nam se dogodilo početkom devedesetih godina ostavilo je  neizbrisiv trag u nama i u našim dušama, evo, sve do dana današnjeg. Što je tada bilo u ovim redovima, ne želim detaljizirati. Kao ni što je danas. Ali želim napisati neka svoja promišljanja.

U vremenu do početka rata, bili smo ljudi kojima je bilo dovoljno ono što su svojim radom i zalaganjem stekli ili sticali. Eto, baš radom i samo radom, bilo na rodnoj grudi, bilo ma gdje drugdje u bijelom svijetu. I onda rat, a po staroj narodnoj, rat nikomu nije brat, nama se dogodi ono što se dogodi. Mi nismo voljeli rat niti smo ratnički nastrojeni, samo smo htjeli ostati svoji na svome te graditi i čuvati sagrađeno. Naša tadašnja reakcija, odnosno način na koji smo reagirali proistekao je iz duše. Nismo mogli pobjeći od činjenice da imamo obvezu osvrnuti se i na svoje pretke kako bi se dostojno radovali svojim potomcima. No, nije nam ostalo mnogo, ali danas gledajući sve to, možemo vidjeti  ipak trudom ispunjenu bar svoju prošlost punu rana, punu trpljenja i muke. Može sasvim sigurno biti vodilja u stvaranju nam življenja sadašnjeg, a nopose budućeg.

Na prostorima gdje smo živjeli pokušali su nam zatrti naše hrvatsko korijenje, ali zaboravljeno je pritom da ćemo utkati u snove budućnosti naših potomaka. No, danas gledajući malo razboritije na vrijeme kad smo mislili da je bijedno ne poginuti ako treba u ratu za očinsku grudu, možemo svoje rodoljublje iskazati i na niz drugih načina. Kako, vjerojatno se mnogi ponekad pitamo. Načina za tako što svakako je mnogo, ali ponajprije moramo promišljati da kosti naše tamo mirno počivaju obvezujući nas da ne predamo ono svoje kako bi očuvali spoznaju da smo uvijek tamo. Jednom je netko od učenih rekao da nije nitko onaj koji je svugdje, tako da imajući to u mislima moramo biti Garevljani. To je ono što nikad ne bi trebali smetnuti s uma kako bi se održali znajući uvijek tko smo i zašto smo.

Garevljani su u onim vremenima morali znati i znali su, da su potrebne stanovite žrtve da se obrani ono što se i brani. Znali smo se žrtvovati onda, a danas solidarno učimo štovati te žrtve. Budući da smo tada čuvali očinsku grudu, danas spoznajemo da smo time čuvali sami sebe i da čuvajući sebe u svojoj opstojnosti u ovim vremenima čuvamo očinsku grudu.

Zato sada, kad događajima koji su predhodili, sljedbenicima služi samo istina i pravednost. Onda mi Garevljani znamo biti svoji vlastiti sljedbenici, jer mi smo istina. To ponajprije zato što vjerujemo u istinu i volimo je, mada ponekad padnemo u iskušenje, možda zbog neke urođene tromosti ili neodlučnosti. Kako danas gledati na sve to?

Napokon, nakon svega ostalo nam je jedino nadati se pravdi, iako nas ona zaobilazi, no mi će mo progovarajući ustrajno čekati vjerujući opet u svoju budućnost i opstojnost. Svjesni smo sad da nam je to vjerojatno jedino učinkovito oružje, a poštovali smo pravdu kao oružje, od davnih vremena. Hoće li istina uz pravdu i iskrenost nama pomagati, ostaje jedino da vidimo i da širom svjeta gdje god jesmo, govorimo o sebi i o njoj. Sad kad promišljam o svemu, vidim da ustrajnost nas Garevljana vraća i vjeru i nadu da će naša prošlost biti poticaj za čudesnu budućnost o kojoj smo sanjali.

Pitate se vjerovatno, o čemu ja to sada nastojim napisati koju riječ? Vidite već sam prije rekao, mi smo onda odabrali ono o čemu smo sanjali i to jako dugo, u to smo i vjerovali naročito duboko a onda smo zapali u teškoće proživljavanja svega i svačega. Sad eto kod nekih od nas, osobito kod onih koji smo svoju nadu dočekali kroz izniklu tugu, izvire rodoljublje i sažaljenje.

Želimo se možda okupiti i pomagati jedni druge kako bi sačuvali, da li uspomenu ili pak da bi ponovno probudili uspavane nade.

Svatko znajući da nadanja nemaju vremensko ograničenje, uporno vjerujem i ja, a nadam se i svako od nas Garevljana, u naš normalan život umjesto borbe za golo preživljavanje. Dok nastojim pisati o svima nama, teško mi je ne tražiti sebe u svemu tome. Vi ste me svakako pronašli čim ste odlučili pomoći mi u kriznim vremenima, a ja sam vam svima neizmjerno zahvalan kao i moja obitelj. Osobno sam bio protiv toga, ali pokrenuli su to ljudi sa svima vama, čija je nesebičnost puno toga rekla, kako bi se ispoljila osobina ljudskosti.

Oživljavanje uspomena na vječito naš rodni kraj. Eto opet nameće pitanje- što pisati ovako?

Pa evidentno je, i svakome prepoznatljivo, sada, u vrijeme sadašnje pa i u vrijeme nedavno prošlo, da ni Država, ni Presjednik, ni zastupnici narodni, niti itko osim nas ne spominje Kalvariju našu. I mi sami se gotovo izgubismo u borbama između tijela i duše, ali ima izgleda, po svemu realnih, da se održimo znajući tko jesmo i kome pripadamo. Moramo znači zadržti ono što nam je od uspomena lijepo i posebice drago, ono što možemo darivati budućim generacijama. O povijesti našoj svakako bi trebalo nešto reći, ali neka to netko preuzme tko je spremniji od mene koji samo želim dirnuti u vrijeme naše novo, ali svakako u vrijeme dobiveno od očeva i djedova naših. Svakako da sukladno tome uopće nemam nakanu reći da zbog našeg Garevca trebamo živjeti kao isposnici koji se odriču svega, no moramo pronaći pravu mjeru za očuvanje uspomene na učinjenu nam nepravdu. To nitko, pa ni mi nećemo moći obmanama, mada su nam to neki Hrvati tokom rata i poslije izravno učinili, već dobrodušnim i iskrenim življenjem za Garevac i zajednicu iz koje potekosmo. Mi nismo po genetici prosjaci, nego ljudi koji su krvavim radom sticali i stiču, nismo naučili dobivati na dar, ali eto i to shvaćamo i moramo. Iz ovog se može viditi da plemenitost naših ljudi može postati osnovna vrlina iz koje bi mogli vratiti svoje garevačko dostojanstvo vrijedno uzgajanja kao ostavštinu za budućnost. Netko skeptičan će možda čitajući ovo reći, da, tamo gdje nema Garevljana nema ni Garevca. To je samo djelimično točno i zato nam sad, po meni bar, predstoji tiha borba za oživljavanje i očuvanje Garevca. Način za to je svaka aktivnost kojom ćemo ponajprije definirati slobodu Garevca kao naš krajnji i gorući cilj. Stručno niti analitički prići tumačenju kakva je to sloboda,  ja nisam ni spreman niti mogu a i potpuno je bespredmetno govoriti o ovim okolnostima, međutim govoriti o slobodnom Garevcu mogu, jer sam kao i mnogi od vas ili pak većina, spoznao vjernost naše grude tek onda kada smo bez nje ostali. Sada poštujući različitosti koje nas tamo okružuju, moramo definitivno stati na stajlište da postojimo i da nećemo tek tako nestati.

Što nam je dakle činiti?

Svakako ponajprije to da i djeca naša to moraju znati i uglavnom od nas čuti. To ćemo postići tako ako se združeno upustimo u borbu i ne dopustimo da usahne naša tradicija i običaji. Svakako osnovne značajke iz kojih je postala naša ljudska narav. Garevačka narav svakako može biti dobrota koja ne bi trebala ostati samo baština, nego nešto što ćemo štujući opet pretočiti u tradiciju. Danas, kad načini komuniciranja omogućavaju brze kontakte i spoznaje, moramo se svi založiti da počnemo živjeti opet za Garevac, i svim bićem biti uz njega. Teško nam je sada varati sebe, pa i druge, misleći da je to ostvarivo na način da smo opet tamo od kuda smo otišli, bar ne svi, ali njegujući svoj duh učvrstimo želju da oživimo Garevac ma gdje god bili. Zato ću nakon svega o čemu govorim, a vjerujem i vi koji ovo pročitate, zagovarati udruživanje i svaku aktivnost koja će vraćati uspomenu na našu tradiciju i običaje. Ovu humanu gestu Garevljana koji su sa sojim prijateljima pomogli meni, želim usmjeriti na očuvanje zajedništva zajedno sa svime što će nam približivati rodnu grudu, snjenim posebnostima koje su nam dale živote. Vraćajući crte svog identiteta, oživljavajući tradiciju i običaje mogu svakako ići i ovakve humanosti kao ova, ali više svakako vezano u garevačku dobrotu nego uz ime čovjeka koji je htio samo biti «Garevljanin» u svom Garevcu. Zato molim : Uredništo Garevačkog portala, razne domovinske klubove, kako u inozemstvu tako i u domovini Hrvatskoj, ljude u Garevcu s Crkvom te sve nas koji smo nedovoljno aktivni, da se za početak udružimo  i vraćamo u  naš Garevac. Šta nam se u konačnici može nametnuti iz ovakvih pomišljanja? Vjerujem da možemo početi činiti mnogo više od toga da nam Garevac postane samo epizoda koju ćemo u trenucima suosjećanja potezati i izražavati sažaljenje. Dakle, razmišljanje o Garevcu mora nam biti misao vodilja koja će odrediti budućnost slobodnog Garevca a time i budućnost našu i naše djece.

Svakako i dalje kroz pokoljenje, jer sigurno je čudna budućnost onih koji ništa neće znati o svojoj prošlosti.

Zato se i moramo udružiti da Garevačka kola, koja već više od desetljeća stoje na istom mjestu pokrenemo u svjetliju budućnost, ali mormo obavezno na njima vući svoju prošlost. Ako se netko pita čemu sada to, pa to je život, satkan od prošlosti, vremena današnjeg i budućnosti, ovo pišem jer znam da ne shvaćaju mnogi da je to suština koja se nemože i nesmije odbaciti. Netko će to i učiniti misleći da je sadašnjost sve, netko pak da je budućnost najvažnija. Ovi koji tako misle iznenadit će se kad kroče tamo i naiđu na svoje djetinstvo i svoju očinsku grudu. Tada će mnogi viditi koliko je važno imati svoj Garevac, sa svim sokacima, sa svim mještanima i živim i mrtvim, sa povjesnom prošlošću koja nas vodi u budućnost. Naša garevačka prošlost nam jamči da nismo nitko i ni od kuda, imamo očinsku grudu, imamo i kakvu takvu sadašnjost a stoga zajedno gradimo garevačku budućnost iz bilo kojeg kraja svijeta, gdje god nas ima.

Siječanj, 2003.

                                                                  Mišo-Mijat Tokić "Mandić"