Humanitarna akcija "Zašto smo stali prija početka?

Čudno pitanje reći ćete. Pitanje kojem nitko i nikada neće moći dati pravi odgovor, jer ga u istinu i nema. Pred Božić 2002. kao glavni Urednik GIP-a popkrenuo sam prvu Humanitarnu akciju i hvala Bogu uspijela je. Poslije toga pokrenuli smo ih niz i svaka je po sebi bila različita ali svaka je imala pozitivan odziv i svoj cilj. Tako smo do sada Garevcu i Garevljanima uručil preko 55.000 ŠFr. Lijepa svota novca zar NE?

Ali kada se uzme u obzir koliko je koštala samo obnova Garevačke crkve vidjet ćemo da je to samo kap vode u moru, ali to je naše djelo i mi se toga ne stidimo. Ne stidimo jer smo jedini koji dajemo i pomažemo.

Zašto Vam ovo pišem.

Prolazeći našom Posavinom gledam obnovljene kuće povratnika i naše crkave. Lijepe su, doista su lijepe, ali nekada me tu nešto i zaboli.

Naime ako pri izlazu iz sela obratite pažnju na „Novo naselje“ kod Baze primjet ćete u nebo izvijeni crkveni toranj Sv. Petke, crkve koja tu nikada nije postojala a koja je nikla na mjestu gdje su nekada bili pustarski svinjci..

Modriča svoj toranj gradi, Čardački je izgrađen, Balegovac ima čak dva a MI? Zašto smo stali prija početka? Ovo je pitanje koje traži odgovor, ali odgovor svih nas a ne pojedinca.

Dakle oči našeg župnika su ponovo uprte u nas, u nas koji smo davali, pomagali i obnavljali jer on ih nema gdje drugo uprti.

Kaže velika mu je želja da obnovimo i izgradimo toranj, zna da će biti teško jer veliki je to zalogaj, ali bitno je početi a s Božijom pomoći i voljom i Njegovim blagoslovom to će se i okončati.

Pa evo stavljam pred Vas ovo svoje pismo: osmotri te ga, pročitajte, razmislite i postupite po svojoj svjesti. Ja Vam neću ništa govoriti, ja Vas neću savjetovati, nagovarati ili odvraćati jer i ja osobno nemam više puno snage, možda će ovo biti i moje zadnje pismo upućeno TEBI, Tebi koji si bio i ostao donator i dobrotvor Garevca i Garevljana.

Mi nismo po genetici prosjaci, nego ljudi koji su krvavim radom sticali i stiču, nismo naučili dobivati na dar, ali eto i to shvaćamo i moramo.

Netko skeptičan će možda čitajući ovo reći, da, tamo gdje nema Garevljana nema ni Garevca. To je samo djelimično točno i zato nam sad, po meni bar, predstoji tiha borba za očuvanje Garevca ovakvog kakav je sad.

Način za to je svaka aktivnost kojom ćemo ponajprije očuvati njegovu slobodu jer je to bio naš krajnji i gorući cilj. Ja nisam ni spreman niti mogu govoriti o drugim okolnostima, međutim govoriti o slobodnom Garevcu mogu, jer sam kao i mnogi od vas ili pak većina, spoznao vjernost naše grude tek onda kada smo bez nje ostali. Sada poštujući različitosti koje nas tamo okružuju, moramo definitivno stati na stajlište da postojimo i da nećemo tek tako nestati.

Svakako, ponajprije to naša djeca moraju znati i uglavnom to od nas čuti, a to ćemo postići tako ako se združeno upustimo u borbu da ne usahne naša tradicija i običaji. Zato se moramo udružiti da Garevačka kola, koja već više od desetljeća stoje na istom mjestu pokrenemo u svjetliju budućnost, a pritome moramo biti svjesni da ćemo obavezno na njima vući svoju prošlost, jer sigurno je čudna budućnost onih koji ništa neće znati o svojoj prošlosti.

Za svaki Vaš prilog ma koliki on bio iskreno se zahvaljujem.


P.S. Ovo pismo ste dobili jer ste registrirani u našem adresaru kao dobrotvor i donator Garevca!
Ukaratko ću napomenuti da smo dvije godine pomagali MZ Garevac, osobno to više ne želim raditi, jer neznaju cijeniti naš rad i Vašu pomoć, a za crkvu što god je trebalo i što smo dali odmah je bilo i odrđeno!

Mišo PERAK