U srcu i duši tuga i bol, u oku suza, na licu grč!

U srcu i duši tuga i bol, u oku suza, na licu grč. I to sve sabijeno u jedno. A kako bi drugačije i moglo biti u trenucima kada majka sahranjuje sina, supruga dragog, vjernog i čestitog muža, tri kćerke - sirote brižnog oca. Punac i punica sahranjuju zeta, kojeg su voljeli kao rođenog sina jer svoga nisu imali. Oči svih ovih koje sam spomenuo bile su svakodnevno uprte u sada pokojnog Vladu jer je on bio njihova budućnost i sigurnost. Majci, puncu i punici on je bio nada za onemoćale staračke dane koji su već počeli.

Kćerkama, koje sve tri pohađaju školu i odlične su učenice, jedna je studentica, tata Vlado punio je školske torbe knjigama, kupovao skromnu odjeću, ujutro davao za sendvič. Supruga Mila nije imala vremena ni za što drugo nego da preko noći pripremi mužu ručak u torbu kada ujutro pođe raditi na građevini, da spremi djeci što im treba za školu a onda motiku na rame pa na tuđu njivu jer svoje nemaju, kopati za bijednu dnevnicu da bi tako svome mužem pomogla školovati djecu i podići vlastiti krov nad glavom jer još uvijek žive u štali koju im je darovao njezin vlasnik.

I evo nas na sprovodu tog oca, muža, sina i zeta. Plaču kćerke, plače majka, plače supruga koju je okrutna životna sudbina stesala na svega četrdesetak kilograma. Plače sa svojim starim i bolesnim roditeljima a s njima plače i još oko 200 Garevljana i prijatelja iz Gundinaca koji su došli ispratiti na posljednji počinak na gundinačkom groblju posmrtne ostatke Vlade Križića koji je prije nekoliko mjeseci saznao da boluje od raka kostiju i od toga i umire. U ovom trenutku u grob s Vladom odlazi sva njihova sigurnost, odlaze sva njihova nadanja – njihova budućnost. Može li biti gore? U četrdesetpetoj godini klonule su umorne kosti, popustili mišići. Vrijeme je stalo. U kojem smjeru će budućnost krenuti, nitko nema odgovor. Hoće li kćerke moći završiti školu, hoće li tek pokrivena kuća ikada postati obiteljsko gnijezdo onoga koji ju je počeo graditi ili će biti u bescjenje prodana za komad svagdanjeg kruha – tko to zna? I u ovom času najveće pitanje, hoće li možda i oni koji su ostali iza Vlade i sami klonuti pod težinom životnog križa? Daj Bože da se to ne dogodi!

Trebalo je biti tamo i iz njihovih suza osjetiti koliko su ga voljeli i kolike su nade polagali u pokojnog Vladu.

Časovi neizrecive tuge ali i radosti. Kakve radosti?

Sjedim poslije sprovoda i razgovaram sa mjesnim župnikom velečasnim Borislavom Romićem i mojom sestričnom, suprugom pokojnog Vlade. Slušam istinitu priču koja zvuči nestvarno i koja pokreće suzu. Kao da se ne događa danas nego u davno doba prvih kršćana u doba apostolske Crkve kada su vjernici živjeli kao braća i sestre, kada su svi sa svima suosjećali i dijelili i veselje i žalost.

Čim su mještani Gundinaca vidjeli da se primiču posljednji dani pokojnog Vlade, u dogovoru sa župnikom pokrenuli su akciju prikupljanja dobrovoljne pomoći obitelji Križić. Većina župljana uzela je, koliko toliko, udjela u ovoj akciji i prikupljena pomoć darovana je supruzi pokojnog Vlade. Ta pomoć ni izdaleka ne može riješiti sve njihove problem, ali je velik znak kršćanske solidarnosti i izraz djelotvorne evanđeoske vjere i ljubavi prema bližnjem koji je u nevolji. Bio sam gladan, žedan, gol i nahranili ste me, napojili i obukli - hvali Isus prave svoje sljedbenike. Evo to se dogodilo u Gundincima.

Kada je čuo za smrt pokojnog Vlade, gospodin Slavko Kadić, kod kojeg je Vlado radio kao zidar, darovao je škrinju, križ i vijenac. Gospodin Josip Kadić, vlasnik pogrebnog poduzeća iz Gundinaca, darovao je besplatno grobno mjesto. Obitelj Ivana i Janje Barić darovala je jednu svinju od stotinjak kilograma. Marijan Kadić zvani Baća, vlasnik zgrade u kojoj živi obitelj Križić, snijela je većinu troškova ručka – «daće» za stotinjak osoba. Vlasnik restorana «Granit» naplatio je tek polovicu ostalih troškova ručka. Osnovna škola Augusta Šenoe iz Gundinaca najmlađoj Vladinoj kćerki Katarini darovala je besplatne školske knjige i školski pribor za ovu godinu.

Posebno dirljivo bilo je vidjeti prizor koji se odvijao kada je sprovodna povorka prolazila pored škole koju pohađa mala Katarina. Svi učitelji, profesori i nastavnici zajedno s djecom izišli su pred školu i ispratili sprovodnu povorku s lijesom Katarininog tate Vlade. Katarinin razred zajedno s nastavnicom, s upaljenim svijećama i vijencem izdvojio se iz okupljene djece i uključilo u sprovodnu povorku i pošao na groblje.

Evo to je ta radost koju sam osjetio u ovim teškim časovima tuge. Divno svjedočanstvo vjere djelima. Ima hrvatski narod srca. A dok je srca bit će i Kroaciie. A kada u hrvatskom narodu nestane srca nestat će i Kroacija.

Anto Burić, svećenik

  Vrati se natrag