Samo nekoliko dana kasnije od objavljivanja mog posljednjeg članka „20 godina poslije“ javio mi se čovjek sa ohrabrujućim riječima. Bit će, bit će nešto napisano o našoj 105. modričkoj brigadi HVO-a do njenog jubileja 10.4.2012. godine.

Ova vijest me doista iznenadila i razveselila, ali poznavajući činjenice da taj čovjek za svoje učešće u postrojbama 105. brigade HVO-a nikada nije bio nagrađen, a o Spomenici da i ne pričamo te da nije umirovljeni niti razvojačeni branitelj, već sretan da svoj svagdašnji kruh može zarađivati u BiH, gdje mnogi nemaju dovoljno ni za sam život, u meni je, priznat ću, stvorilo jednu upitnu sliku oko svega toga.

Znam da to nije rad preko noći već projekat koji zahtijeva sate i dane slobodnih aktivnosti da bi ste mogli prikupiti jednu zbirku događaja koji su se odvijali prije dva desetljeća.

Stoga se upustih u doboko razmišljanje i prebiranje po glavi dok ne dođoh do nekog meni veoma važnog zaključka.

Ako je doista imao snage, morala i ljubavi te danonoćno radio na tome i prikupio dovoljno materijala za tiskanje jedne zbirke pod nazivom „DA SE NE ZABORAVI“, kako ga staviti na papir i dati meni i tebi u ruke na čitanje, a da to sve bude besplatno, jer je predviđeno da ta zbirka dođe u ruke što većeg broja garevačkih, čardačkih, kladarskih i još nekih obitelji?

S obzirom da bar donekle imam viziju koliko se naplaćuje tiskanje takvih knjižica nisam mogao ostati miran, a da ga ne upitam kako to misli sprovesti u djelo jer znam da te troškove on sam ne može pokriti?

Mirno mi odgovara: „Da, sve što sam do sada uradio bilo je dosta teško. Oduzelo mi je puno slobodnog vremena, znanja i ulaganja, ali to će ipak biti najteže. Ja i moje kolege branitelji to sebi ne možemo priuštiti, a nemamo ni neku Udrugu koja bi nam izašla u susret i pomogla oko toga.

Međutim, mislim da oni kojih više nema među nama to zaslužuju i da im mi to moramo dati. Istina jednom mora doći na vidjelo i treba se znati svaki detalj nedužno stradalih žrtva barem sada nakon dvije decenije.

Osobno sam mlad ostao bez oca i uvijek živio od svog rada, a kroz rad sam upoznavao ljude i stekao prijatelje te mislim da sam poslije svega što je iza nas ostao čista obraza što će mi pomoći da mi se ova želja ispuni.

A TO SMATRAM DA JE MOJ DUG I OBVEZA PREMA ONIM KOJIH VIŠE NEMA, MOJ DUG I OBVEZA PREMA ONIM KOJI SU OSTALI ŽIVI, TE POUKA ZA ONE KOJI ĆE TEK DOĆI.  

Nadam se da će biti dobrih ljudi koji će mi izaći u susret te svojom moralnom i financijskom pomoći pomoći da ova zbirka ugleda svjetlo dana, jer ona će biti pisani svjedok što svakako naša djeca i unučad trebaju i moraju znati a to je: „DA SE NE ZABORAVI“, i nikada više „NE PONOVI“.

Dakle, iz gornjeg djela članka može se vidjeti da se ovdje ne radi o osobi koja želi privući medijsku pozornost, ugled i publicitet već da se radi o osobi koja želi svojim radom dokazati istinu za generacije koje će ostati poslije nas.

Poslije dugog razmišljanja kao autor ipak je odlučio staviti svoje ime, i imena onih koji budu suglasni stim, dok će ostala ostati vječno zacrnjena, jer kako kaže nisu bitna imena bitni smo mi.

Vjerujem da će velikom broju vas čitatelja, kao i meni osobno, sve ovo izgledati malo zagonetno, ali ja se ne udaljujem od cilja jer tako mi je izgledalo i za Božić davne 1991. godine.

Dobro se sjećam tog čovjeka i odgovora kojeg mi je dao na moj upit koji je glasio: „Znaš li gdje mogu kupiti pušku, jer ne želim da mi uhvate žive roditelje u vlastitoj kući“?

Pogledao me je i mirno odgvorio: „Što će ti puška, ako ti bude trebala dobit ćeš je“. Na trenutak je zastao, a onda opet mirnim tonom nastavio:„Prodaj ti traktor i savjetuj oca da proda dvije, tri krave pa da mi kupimo top.“

Poznavajući ga, a i službu za koju je radio ostao sam zatečen. Nisam znao gdje bih svrstao taj njegov odgovor. Čuj prodaj traktor i dvije, tri krave pa da kupimo top.

Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije shvatio sam da moj traktor odvezoše drugi, a i krave, ne samo naše već svih nas, postadoše tuđe vlasništvo.

Stoga ovaj put slušam njegove riječi i znam da će od ovog projekta nešto biti.

U tu svrhu sam obećao ispred GIP-a donirati 1000 ŠFr za tiskanje barem 170 knjižica, a i vama preporučujem ukoliko imate novčane mogućnosti pomoći tiskanje ove zbirke pa da na jednom mjestu sačuvamo istinu od zaborava, ali i od laži, kako za sadašnju tako i za buduće generacije.

Ovdje imate mogućnost uplate vaših novčanih priloga putem naše uplatnice iz Švicarske, a ukoliko želite uplatiti svoj prilog iz neke druge države: Njemačke Austrije, Hrvatske ili BiH pišite nam putem e-maila pa ćemo Vam savjetovati na koji je način to najbolje učiniti.

Svakako bi bilo lijepo kada bi nam se pridružili i susjedi te svojim novčanim prilogom pomogli tiskanje bar nekoliko primjeraka zbirke za svoje mještane.

U nadi da će biti dobrih ljudi s nestrpljenjem očekujem objavu predgovora ove zbirke koji će se pojaviti sljedećih dana s punim imenom i prezimenom autora.

I na kraju priznajem da mi je kao uredniku velika čast i radost što će GIP biti prvi informativni medij koji će na svojim stranicama početi objavljivati sadržaj ove zbirke i tako razbiti 20-godišnju tamu donoseći svjetlo i pravu istinu.

Za GIP piše Mišo Perak