Mještani Garevca
Kratki zapis o Garevcu napisao je Perija
Perić
Kako je u monografiji o Garevca zapisano ( a po iskazima najstarijih ljudi u
Garevcu od 1982, kada je monografija i izdana). Garevac (tada zvan Garevo)
spominje se oko 1678. Selo je dobilo ime, kako legenda kazuje, po zgarištu koje
je nastalo poslije velikog požara. Nekada davno, prije spomenutih godina, na tom
mjestu bile su velike šume. Šume izgorješe u požaru i ostade veliko zgarište.
Malo po malo to područje počinju naseljavati Hercegovačke porodice koji
potjerani glađu dođoše u Posavinu. Dolina rijeke Bosne i plodna posavska ravnica
privlačili su buduće garevljane gdje su imali sve uvijete za ovi život: drvo za
ogrjevi i izradu kuća, plodna zemlja koja je rađala sve usjeve tog vremena,
rijeka Bosna plodna ribom i čistom vodom. Također je poznato da je naš kraj
oduvijek bio bogat voćem.
Vremena su prolazila, naselje se pretvaralo u selo, a Garevo je vremenom postao
Garevac. Kako je vrijeme prolazilo nastajali su novi zanati; kao npr. "dunđeri"
; majstori koji su vrlo vješto pravili drvene kuće (brvnare). Na rijeci Bosni
nicale su vodenica a sa njima i vodeničari, mlinari – sve to su ondašnji
garevljani radili sami. Upravo zbog tako plodne zemlje, nakon odlaska Turaka, na
području između Garevca i Modriče nastaje tzv. "Pustara" tj. poljoprivredno
dobro.
Prema nekim tragovima, još 1835 godine, Garevac je imao crkvu. Neke predaje kažu
da je stajala na mjestu današnje bašče pokojnog djeda Mate Perića. Crkva je kažu,
prenesena iz Modriče. Povoljni uvjeti za život, pogodovali su brzom razvoju sela.
Prvi stanovnici Garevca, naši pra-pra-pradjedovi bili su Hrvati. To dokazuje da
smo mi, današnji garevljani (Hrvati) jedini nasljednici te hrvatske grude. Taj
stari testament pokazuje nam da su uzaludne namjere okupatora da zadrži Garevac
kao svoje mjesto.
Garevac je dao tri svećenika u periodu između dva svjetska rata (jedan napušta
svoju svetu dužnost i ženi se) bio je to Jako Perković. Poslije drugog svjetskog
rata, do ovog užasnog četničko-osvajačkog, Garevac je dao 15 svećenika od kojih
jedan napušta svetu dužunost (Marko Perković zvani "Zec" koji je otišao na
službu u Australiju i tamo se oženio), što govori opet o jakoj Rimokatoličkoj i
vjerskoj sredini. U Garevcu je donedavno bil i učesnika I svjetskog rata.
U II svjetskom ratu Garevac je ostao zabilježen kao vrlo jako hrvatsko ustaško
uporište, što je Garevac koštalo oko 600 muškaraca u najboljoj snazi. Od
ubijenih garevljana ostalo je još više djece, siročadi i 460 udovica koji su
svjedoci te garevačke tragedije. Na tako teške i žalosne dane nadovezuj se
poslijeratni komunistički režim. Od onakve bijede i sirotinje tražilo se da daju
obveze u hrani, živoj stoci i raznim radnim akcijama.
Prošlo je tako 10-15 godina tih velikih patnji, dok nisu prirasla ona ratna
siročad, da bi mogla nešto privređivati. Ta velika bijeda i neimaština natjerala
je garevljane da budu vrijedni i da se snalaze kako znaju. Pored svega toga,
garevljani su bili duhoviti i vrlo šaljivi. Poslijeratne gladne i teške godine
nisu ubile moral za život u našim ljudima.
Često su bile igre (igranke) ljeti po "merajama" (livadama) ili nekom raskrižju.
A zimi, kolo bi se igrala u nekoj "udžeri". Pjesma bi se čula po sjelima, gdje
su cure radile razne ručne radove. Momačke pjesme bi se orile cijelim Garevcom,
od "Baja" do "Trnjana", od "Gornjana" do "Doljana" pa sve do "Lužana" i to sve
uz zvuke šargije, violine i dvojnica. A Bosna koja protječe kroz Garevac,
razliježe tu garevačku pjesmu kao i brežuljci Majne poviše Modriče.
Garevac je poljoprivredno mjesto, ali je u svom dugogodišnjem razvoju imao dosta
poteškoća. S jedne strane sela je rijeka Bosna koja je odnosila najbolju
garevačku zemlju. Garevljani su imali dosta zemlje i s druge strane rijeke Bosne,
to je otežavalo obradu te zemlje. Do prije II svjetskog rata preko Bosne se
prelazilo čamcima a nakon 1930 godine, na Bosni je postavljena skela koja je
prevozila čak i zaprežna vozila. Sa druge strane Garevca protezala se "Pustara"
koja se poslije II svjetskog rata u doba komunizma postala Poljoprivredno dobro.
Da bi pustara opstala trebala je posjedovati dosta zemlje, a nju je oduzimala od
Garevca. Tako je Garevac ostao stiješnjen s obadvije strane bez zemlje.
Pustara je od Garevca imala oko 500 hektara zemlje. Zbog tako oskudnog prostora
za bavljenje poljoprivredom, garevljani su se počeli baviti raznim zanatima.
Negdje od 60-tih do 70-tih godina garevljani su sami sebi ručno izrađivali ciglu,
kojom su gradili kuće. Svaki peti muškarac zna zidati, a izvoditi i druge
građevinske poslove. Bavljenje trgovinom, švercom, to je tek druga priča. Još
prije I svjetskog rata spominju se vodenice na rijeci Bosni koje su garevljani
sami izgradili da sebi olakšaju život. Najviše je bilo do 15 vodenica a najčešće
7 do 8. u to vrijeme, iz oko 10 okolnih sela, dovožena je hrana za mljevenje.
Odmah nakon II svjetskog rata a i prije njega, ljudi iz okolnih sela dovozili su
na Bosnu lan i konoplju, gdje su je kiselili i prali da bi nakon ručne obrade
pleli košulje, gaće, ponjave, peškire (ručnike), vreće i drugo. Garevac je do
1980 godine imao praktički sve nove kuće. Garevljani nisu bili bogati, ali su
marljivim radom mnogo postigli.
Kako je već rečeno, garevljani su vrlo duhoviti ljudi. Nema garevljana koji nema
nadimak i što je najznačajnije nitko se ne ljuti zbog toga. Garevljani su
veseljaci što su pokazali kroz svoj kulturni život. Na tom polju, Garevac je na
nivou Modričke općine bio ispred ostalih sela. Nigdje nije bilo bolje igranke
nego što je bilo u Garevcu.
Od šezdesetih godina, Garevac doživljava preporod. Tih godina, selo dobiva
struju, prvo na općini. Uskoro, zaseoci dobivaju asfalt , gradi se kapela u
groblju, zvonik, kupuju se mrtvačka kolica i dr. Posebno treba istaknuti
izgradnju crkve koja je u to doba bila jedna od modernijih u Europi. Uređuje se
dom kulture i okolni objekti, nova škola, sportski tereni. Zatim nova pošta,
uvođenje telefona u domaćinstva. Po broju različite mehanizacije: traktora,
kombajna, auta, Garevac je bio jedan od opskrbljenih sela na općini. Pred sam
rat, kupljena je nova željezna skela na rijeci Bosni u garevačkom zaseoku "Kajićima".
Ta skela je spasila mnogi narod Garevca, Kladara, Kornice, Čardaka, pa sve do
Tuzle. Prevoženo je mnogo vojne i druge opreme.
Garevac je po svom kulturnom životu bio poznati i izvan općine. Od Đakova do
Sarajeva i Teslića gdje se održavala smotra KUD-a cijele Bosne i Hercegovine.
Posebno treba istaknuti televizijski nastup KUD-a koji je viđen širom bivše
Jugoslavije. Iako je bilo vrlo teško prikazivati naše običaje bez vjerskih i
nacionalnih obilježja (što je ona vlast zabranjivala), opet se nekako uspijevalo.
I eto komunizam je, hvala Bogu, odsvirao svoje tako reći preko noć, ali je
sigurno bio i jedan od uzroka ovome nesretnom i tako prljavom ratu. Sada su se
zavadile nacionalne strane i unijeta je mržnja širokih razmjera. Mi iz ovog rata
moramo izvući pouku za buduće garevljane. Kako nas je naš neprijatelj protjerao
sa naših vjekovnih ognjišta i htio prisvojiti našu djedovinu, morati ćemo mu
dokazati da postojimo i mi i naša kulturna baština.
Stara izreka kaže: Bolje da nestane sela nego njegovih običaja. Usprkos našemu
neprijatelju, najbolje ćemo pokazati naše postojanje svojim kulturnim životom,
njegovanjem naše hrvatske kulturne baštine.
Kako je naše Garevo nestalo i ponovo poniklo na zgarištu, tako će naši vrijedni
garevljani i poslije ovoga rata, opet sa zgarišta obnoviti i još ljepše urediti
svoj dragi Garevac. Ne bi to smjeli raditi pognutih glava, jer na svoje smo
došli. Zato je kulturni život sela najbolje ogledalo i slika sela, kao i
duhovnog morala. |
|