Uredni štvo Posavskog obzora zaprimilo je Otvoreno pismo čitateljice Dijana Jurčić. Pismo, koje je nastalo kao odgovor na tekstove "Franjo, sram te bilo", "Nož, žica, Komarica" kao i slične tekstove koji su objavljeni ne jednom proplatformaškom portalu u Posavini, objevljujemo u cijelosti:

Nemojte nas više braniti „brižna braćo“ iz dijaspore

E, ne mogu više da čitam ove otrovne komentare o našem biskupu i da šutim. Progovorit ću pa makar samo još jedna osoba čula moj glas.
Sjetiše se naša „braća“ da bi nas trebalo zaštititi od našeg biskupa, govore nam da nam naš biskup ne čini dobro. Pišu iz udobnih fotelja, oni koji nas ostaviše davno ne brigajući šta će s nama biti. Dosadno im sad, sredili svoje živote, zbrinuli obitelji po bijelom svijetu, pa se u dosadi dosjetiše nas, što iz pepela dižemo svoja ognjišta jer druga nemamo. Prepali se da ćemo opet mirno živjeti u svojim kućama i na svojim imanjima, pa digoše hajku na biskupa i „nepodobne“ Hrvate. Prepoznah sebe u ovim „nepodobnim“, miroljubivim. Otkud nam pravo da se pomirimo s komšijama? Kako možemo da živimo a da ne pljujemo po komšiluku, sram da nas bude?
Ja drugu kuću nemam gospodo!

Možete li mi oprostiti što u ovom jednom jedinom domu koji imam spavam mirno, što iz njega nedjeljom ujutro odem na misu u našu crkvu, u kojoj nas je iz dana u dan sve više. Možete li mi oprostiti što sam sretna zbog toga? Možete li mi oprostiti što me ponekad shrva tuga za dragim ljudima koji mi nedostaju, koji su otišli i nisu se vratili? Možete li mi oprostiti što me riječi našeg biskupa ohrabre, daju snagu da istrajem i nadu da će nas biti još više, da ćemo sačuvati svoje i pomoći jedni drugima? Možete li mi oprostiti kad glasno kažem da je bilo teško vratiti se prije 10 godina, ali da je tada moja obitelj donijela ispravnu odluku i da je danas mnogo bolje? Možete li mi oprostiti što sam digla svoje ognjište iz pepela uz potporu dragog biskupa, uz pomoć udruga i institucija ove „neprijateljske RS“? Možete li mi oprostiti što nisam „Hrvatica po vašoj mjeri“, pa komšije počastim kolačima za Božić i Uskrs, umjesto da im kamenom razbijem prozor pa da se i vi u dijaspori dičite nama jadnima i ugroženima? Možete li mi oprostiti što govorim jezikom kojim sam cijelog života govorila i što nisam znala da u tom „hrvatskom jeziku iz dijaspore“ postoji toliko pogrdnih riječi? Što nisam znala da kršćanin takve riječi može uperiti u biskupa?! Možete li mi oprostiti što sam sigurna u svojoj kući a bojim se vas i takvih kao vi? Što se svaki dan molim dragom Bogu da sve nas, koji smo se vratili, sačuva od takvih „dušobrižnika“?

Ne morate mi ništa od ovoga oprostiti, ja oprost od vas i ne tražim jer vi i ne znate šta je to. Samo vas molim, da nas ne branite više i da ne stvarate „zlu krv“ oko nas. Ne otežavajte nam ionako težak život, samo zato što vam je dosadno i što vam je tastatura jedini prijatelj. Dođite da nas vidite, da se družimo, da vam s ponosom pokažemo šta smo uradili i šta još treba da uradimo. Naš biskup nam dođe, pita kako smo, kako nam može pomoći. Dođe nam i ministar za izbjeglice iz „neprijateljske“ Vlade RS, naš ministar! I on pita kako živimo, kako nam može pomoći, šta nam je najpotrebnije? Ko bi se tome nadao prije samo nekoliko godina? I u Parlamentu RS i u općini sad ima naših ljudi i ako Bog da biće ih i više. Svi oni razgovaraju i sa nama i sa Srbima, zamislite, sram da ih bude! Kako se usuđuju da od Srba traže pomoć za nas? A zamislite i pomognu nam. Nekad manje, nekad više. Naprave nekad i neku grešku, nekad se ljutimo na njih, očekujemo više, ali naši su pa će shvatiti i kad se ljutimo, neće dići ruke od nas, a ni mi od njih. Teško se živi, nije lako ni onima koji nigdje nisu išli i kojima kuće nisu porušene. Od zidova se ne može živjeti, moramo pomoći jedni drugima.
Ali gospodo, vi to ne možete razumjeti. Kako vi ikoga možete razumjeti, sa toliko nerazumljivih otrovnih riječi koje izrekoste o našem biskupu. Nemate vi vremena da nas razumijete smišljajući sve te pogrdne riječi od kojih neke ne znam ni šta znače.

Reći ću ja vama gospodo, riječima koje razumijete: NAŠ biskup, monsinjor Franjo Komarica, živi ovdje s nama! I kad slavimo i kad tugujemo i kad je teško i kad posustanemo i u pravdi i u nepravdi! NAŠ ministar Davor Čordaš stigne u svako povratničko mjesto da vidi kako živimo i koliko god da pomogne, to je više nego što smo imali prošlih godina, a nadamo se i boljem. NAŠI ljudi su shvatili ono što vi nikad nećete - da samo zajedno možemo napraviti boljitak, izboriti jednakopravnost gledajući naprijed, šireći mir i toleranciju, s vjerom u Krista.

Čiji ste vi ljudi? I kakvi ste to ljudi...
Dijana Jurčić – Banjolučanka

Posavski-obzor