|
Kraće etiološko
i epidemiološko razmatranje
Teniski lakat predstavlja bolesno stanje, tetivnog sustava
mišića podlaktice (ekstenzora ruke) na mjestu njihovog gornjeg
hvatišta (donji, vanjski dio nadlaktične kosti koji se zove
lateralno epikondilo, odakle i sam naziv epicondilitis
lateralis). Radi se o jednom patološkom, degeneracijskom/upalnom
procesu koji je posljedica ili direktne ozljede u nivo
lateralnog epikondila ili je nastao indirektno zbog
ponavljanih i grubih pokreta u ručnom zglobu i laktu (ponavljane
mikrotraume). Isto tako, mada dosta rijetko, može biti
posljedica metaboličkih poremećaja kao i reumatske prirode.
Razvija se u oko 1-2 % odrasle populacije, a najčešće su
pogodjeni osobe koje u toku rada koriste na maksimalan način
mišiće podlaktice (radnici sa pneumatskom bušilicom/vibratorima,
krojači, brijači, zidari, vozači, mehaničari, keramičari,
konobari,…); a svakako ne treba zaboraviti i sportaše (igrače
tenisa, odakle i naziv teniski lakat; igrače squasha,
stolnoteniste, body builderse). Obično se javlja u osoba
izmedju 30 i 50 godine života, a učestaliji je kod muškarca.
Klinička manifestacija bolesti
Lateralni epikondilitis se manifestuje pojavom bolova u toku
rada ili bavljenja sportskom aktivnošću, na vanjskom dijelu
lakatnog zgloba, koje predstavlja tetivno hvatište mišića
ekstenzora ruke. Bolovi mogu početi iznenada, a mogu se
razviti i postepeno, šireći se neki put, duž vanjske strane
podlaktice i u ruku. Osim toga bolesnik se žali na odredjenu
mišićnu slabost u ruci, što u težim slučajevima se može
odraziti do te mjere da otežava normalne i svakodnevne
aktivnosti kao što su npr. podizanje čaše, žlice, tanjura,
otvaranje vrata, stezanje ruke prilikom rukovanja, cjedjenje
sundjera, uzimanje i držanje lakših predmeta. Nije rijetko da
se bolesnik žali i na odredjene senzitivne smetnje kao što su
mravinjanje ispod kože i bolovi u koži, na minimalni dodir, na
vanjskom dijelu nadlaktice (hiperalgezija).
Postavljanje dijagnoze
Neki put se dijagnoza može postaviti bez većih teškoća na
osnovu anamneze (subjektivne smetnje bolesnika, podaci o
njegovom zanimanju ili bavljenju odredjenom sportskom
aktivnošću) i kliničkog pregleda. Kliničkim pregledom se mogu
ustanoviti bolna mjesta u dijelovima lakatnog zgloba kao i
funkcionalne promjene u njegovoj aktivnoj i pasivnoj
pokretljivosti. Neki puta se može konstatirati i prisutnost
izljeva u lakatnom zglobu kao i lokalni znaci upale ili
prisutnost krvnog podliva (hematom).
Radiografski nalaz u većini slučajeva je normalan, ali ukoliko
se radi o ponovljenim traumama u predijelu lakatnog zgloba,
moguće je ponekad vidjeti prisutnost kalcifikacija.
Ultrazvučnim pregledom se isto tako mogu otkriti kalcifikacije
u mišićno-tetivnim sturkturama.
Laboratorijskim pretragama bi se trebala isključiti druga
bolesna stanja (infekcijski artritis, reumatska i metabolička
stanja), a u tu svrhu se odredjuju upalni markeri (leucociti,
PCR, VES) kao i reumatski faktor i nivo urična kiselina u
serumu. U diferencijalnoj dijagnozi ulaze i bolesna stanja
vratne kralježnice kao što su artroza, diskalna hernija i
degenerativne diskopatije a koje se mogu manifestirati
izoliranim bolovima u nadlaktici i lakatnom zglobu,
prikrivajući time primarno oboljenje.
Liječenje i prognoza
Prvi korak u liječenju je svakako apsolutno mirovanje i
suzdržavanje od aktivnosti koji su dovele do bolesnog stanja,
sve dok traju simptomi (minimalni period oporavka je 7-10 dana).
Neki put pomaže lokalno apliciranje hladnih obloga i leda, a
isto tako i elastične bendaže mogu biti od koristi. Ukoliko su
bolovi jače izraženi, može se pribjeći uporabi antiupalnih
lijekova (AINS) u lokalnoj primjeni (krema/gel na bazi
Diclofenaca, Ethofenamata, Ibuprofena). Kontrola bolova sa
AINS u sistemskoj uporabi je dosta problematična i
kontraverzna, zbog slabe prokrvljenosti tetivnih struktura,
što otežava prilaz ovih lijekova na mjesto oštećenja.
Dosta dobri rezultati u brzom umanjenju i otklanjanju bolova
kod lateralnog epikondilita se postižu lokalnom infiltracijom
metilprednisolona (kortizonski lijek) i lidokaina (anestetik).
Naime jedna skorašnja manja klinička studija obavljena od
strane grupe reumatologa Staffordshire Reumatology Centre iz
Stoke on Trent u Engleskoj (1999), pokazala je da lokalna
injekcija metilprednisolona u dozi od 20 mg, i lidokaina u
dozi od 5 mg, umanjuje mnogo brže bolove u slučaju lateralnog
epikondilita, u odnosu na 15-o dnevno uzimanje naproksena (AINS)
u dozi od 2 puta po 500 mg na dan. Poslije mjesec dana
tretmana u 92 % slučajeva u grupi tretiranoj sa lokalnom
infiltracijom vidjeno je znatno poboljšanje ili potpuno
iščezavanje simptoma, u odnosu na poboljšanje od 57 % u grupi
tretiranoj sa naproksenom.
Kao dodatno liječenje ili alternativa se može pribjeći
fisioterapiji (ionoforezi, terapija ultrazvukom i udarnim
valovima).
Sa konzervativnim liječenjem ozdravljenje se vidi u 85 %
slučajeva, preostalih 15 % slučajeva medjutim zahtijeva
kirurško liječenje.
Kirurško liječenje je rezervirano za rezistentne i
recidivirajuće slučajeve kod kojih su dijagnosticirane
degenerativne i kalcificirajuće promjene na mišićno-tetivnim
strukturama sa ciljem odstranenja oštećenog tkiva i sekcijom
zahvaćenih mišića.
vrati se
na početak
|