Infekciozna mononukleoza je akutna virusna bolest, prouzročena Epstein-Barro-ovim herpes virusom (humani herpes virus 4), rasprostranjena u cijelom svijetu. Od nje obolijevaju osobe svih uzrasta, ali najčeće bolest pogađa uglavnom školsku djecu i mladež u dobi od 15 do 25 godina. Može se javiti u sporadičnom obliku, kao i u vidu epidemija. Bolest se prenosi kapljičnim putem i preko pljuvačke (oralnim kontaktom). Inkubacijski period (period od unosa virusa u organizam i pojave prvih znakova bolesti) traje između 5 i 15 dana. Kako od ove bolesti oboljeva uglavnom mladež, te zbog njenog oralnog prenosa, u narodnom jeziku održao se i naziv “bolest poljupca”.

U najvećem broju slučajeva bolest počinje povišenom temperaturom, 38-40°C, koja traje 7-10 dana, te drugim općim simptomima infekcije, kao što su: glavobolja, grlobolja, opća slabost, bol u mišićima i zglobovima, tresavica, gubitak apetita i mučnina. Na ove opće simptome mogu se nadovezati karakteristični, specijalni simptomi u obliku generaliziranog povećanja limfnih žlijezda u svim regijama, posebice u predjelu vrata (naročito zadnja grupa), gdje se grupiraju u "pakete". Gotovo redovita pojava je uvećana slezena, a vrlo su čest simptom lakunarna angina (ždrijelna angina) i sitna krvarenja na granici mekog i tvrdog nepca.

Nerijetka manifestacija infekciozne mononukleose je i hepatitis praćen uvećanjem jetre, mučninom, povraćanjem, gubitkom apetita te pojavom žutice. Dosta rijetko, bolest se može manifestirati i sa simptomima od strane centralnog nervnog sustava (encefalitis) u vidu jake glavobolje, ukočenog vrata, fotofobije (osjetljivost na svjetlo) te znacima perifernog neuritisa. Izuzetno rijetko moguće su i plućne manifestacije u vidu bolova u grudima, otežanog disanja te kašlja.

Šarenilo i raznolikost simptoma ove bolesti naročito zapaljenje ždrijela, hepatitis, te ospa i uvećanje linfnih žlijezda jako otežavaju diferencijalnu dijagnozu.

U tijeku infektivne mononukleoze redovite su promjene u krvnoj slici, koje se sastoje u izrazitom povećanju broja linfocita (linfocitoza) i pojavi takozvanih atipičnih limfocita. U preko 90% slučajeva znatno su povišene vrijednosti jetrenih enzima (transaminaze), koji ukazuju na prolazno oštećenje jetre.

Dijagnoza infekciozne mononukleoze postavlja se na temelju karakteristične kliničke slike (triju simptoma: visoka temperatura, grlobolja, paketi povećanih limfnih žlijezda), pratećih promjena u krvnoj slici bolesnika te porastu titra heterofilnih antitijela na mononukleozu (rezultat se dobija u nekoliko dana). Postoje i brzi dijagnostički testovi dokazivanja mononukleoze tkz. Mono-test kojim se do dijagnoze dolazi u roku od 30-60 minuta.

Visoka temperatura traje obično 7-10 dana, a obično sa njenim normaliziranjem, normalizira se i nalaz u ždrijelu i postepeno se gube opći simptomi bolesti. Povećane limfne žlijezde, uvećana jetra i slezena smanjuju se polako te bolest prosječno traje oko šest tjedana. U izuzetnim slučajevima simptomi ove bolesti mogu persistitati i 2-3 mjeseca.

Najčešće komplikacije infekciozne mononukleoze su sekundarne bakterijske infekcije ždrijela i grkljana, obično od strane streptokoknih bakterija.

Pored prolaznog oštećenja jetre u tijeku infekciozne mononukleoze, moguća su oštećenja (komplikacije) na živčanom sustavu, srcu i plućima, a vrlo rijetko može doći do rupture slezene. Do rupture slezene može doći prilikom težeg fizičkog napora ili u slučaju tupe, neki put bezazlene traume u lijevom gornjem trbušnom kvadrantu. Ruptura slezene ukoliko se ne prepozna na vrijeme može dovesti i do smrtnog ishoda.

Dosta rijetko infekcija sa EB- virusom može prouzrokovati maligni linfom koji potiče iz B-stanica. Kod Burkitt-ovog linfoma vilice, koji se javlja kod djece u Africi, po pravilu u serumu bolesnika uvijek postoje antigeni Epstein-Barr virusa. Isto tako infekcija sa ovim virusom je udružena sa nazofaringealnim karcinomom u nekim određenim populacijama. Etiološka uloga EB-virusa kod ovih neoplazmi nije točno utvrđena.

Ne postoji specifično liječenje ove bolesti, u osnovi liječenje je simptomatsko. Infekciozna mononukleoza u velikoj većini slučajeva prolazi bez komplikacija i posljedica.

Neophodno je relativno mirovanje sve dok traju opći simptomi bolesti (visoka temperatura, glavobolja, malaksalost).

U akutnoj fazi bolesnik treba da unosi dostatnu količinu tekućine u organizam; ishrana treba da bude lagana, a prostorija u kojoj bolesnik boravi da se redovno provjetrava i održava sa određenim postotkom povećane vlažnosti.

Za smanjenje tjelesne temperature iznad 38°C, treba koristiti antipiretike, prvenstveno iz grupe Paracetamola, izbjegavajući Acetilisalicilnu kiselinu (Aspirin i srodne derivate), posebice kod manje djeci, poradi moguće pojave tkz. Reye-vog sindroma, kao i moguće udruženosti trombocitopenije (umanjenje broja trombocita u krvnoj slici) sa ovom bolešću, što može kao posljedicu imati povećanu tendenciju ka krvavljenju.

U preko 20 % slučajeva postoji udruženost infekciozne mononukleoze i lakunarne angine (faringo-tonsilitis/zapaljenje ždrijela i krajnika) prouzročene bakterijom beta-hemolitički streptokok, što zahtjeva primjenu antibiotika; preporučava se primjena antibiotika iz grupe makrolida (Azithromicin, Roxythromicin, Erythromicin, Clarithromicin), izbjegavajući antibiotike penicilinsko-ampicilinske grupe koji dosta često kod oboljelih od mononukleoze dovodi do pojave o jako nezgodnog kožnog raša.

Uporaba kortizonskih lijekova je limitirana na komplicirane slučajeve infekciozne mononukleoze, kod kojih postoje komplikacije od strane dišnih putova, srca, centralnog nervnog sustava ili perzistiranje visoke septičke temperature i poslije 7 dana od početka prvih znakova bolesti, kao i u slučaju komplikacija od strane hematopoeznog (sustav za stvaranje krvnih stanica) sustava (hemolitička anemija, izražena trombocitopenia).

U narednih mjesec-dva dana, po prolazku akutne faze bolesti, neophodno je izbjegavati teži fizički napor i sport, posebice borilačke vještine, a to zbog zbog rizika od moguće ozljede slezene.